“U ranom djetinjstvu, igrajući se s rođacima, pao sam i povrijedio nogu o oštar kamen. Rana je bila duboka, krv je tekla, a oporavak je trajao dugo.
U to vrijeme imao sam jednog najboljeg prijatelja. Od svih poznanika, on mi je bio najbliži. Jedino je on znao da mi je desna noga povrijeđena.
Nekoliko dana kasnije, na času tjelesnog odgoja, dok smo igrali nogomet, namjerno me udario baš u bolno mjesto. Nije ciljao loptu, već moju ranjenu nogu. Stara rana se ponovo otvorila, krv je opet potekla, a bol se vratila snažnija nego prije.
Ipak, nakon nekog vremena pomirili smo se i ponovo bili prijatelji, ali nikada više nisam mu otkrio gdje me boli.
Godine su prošle, sreo sam mnoge ljude, upoznao mnoge sudbine. Vidio sam rane koje nisu bile samo na tijelu, već i na duši. I naučio sam jednu važnu lekciju – nikada nikome ne otkrivaj svoje bolno mjesto. Jer možda će umjesto mehlema, na tvoju ranu posuti sol.”
/izvor – Ahmed Agetović/
/priredila – Sedina Z./
