PUŠTAM TE… ZAUVIJEK!
Autorica: Semra Bukva
Jednom u životu ja sam poželjela biti
nečija – biti tvoja. Jednom su mi gorile glasne žice i samo tada vodom sam gasila vatru u grlu. Samo tada.
Onda kada sam trebala čuti tvoj glas…
Jedan čovjek je promijenio moj svijet i samo sam se jednom u životu prilagodila nekome. To si bio ti. Čovjek iz mojih snova kojem poznam svaku crtu lica.
Jednom u životu… srela sam svoju najveću životnu inspiraciju. I vatru i led istovremeno. I vulkan i okean u istom času. Zeus, Apolon i Had u jednom. I vrelo Sunce i hladni Mjesec.
Cijeli život čekala sam u svojoj blizini moj omiljeni muški cvijet – kaktus.
Bio si moj kaktus.
I prihvatila sam sve tvoje igle koje su bole moje srce, prihvatila sam svu tvoju hladnoću koja me tjerala u samoću.
I umirala i živjela da tebe dotaknem jedanput u životu.
Voljela sam tvoju tamu jer je ona bila moje svjetlo.
Bio si moj cvijet i zalivala sam te vodom. Previše.
Nisam znala da baš i ne voliš mnogo vodu, ni pažnju ni ljubav.
Venuo si. Zbog toga.
Boljelo me to.
Boli me i sada.
Iako te trebam više od svega, od vode i vazduha zajedno, od života, iako me boli svaka kost, svaki milimetar tijela, i izdaje me srce i umire mi duša…
Iako umire dio mene s ostavljanjem tebe, iako moj život propada i uništava se, iako se brod sreće mog života utapa, čak i moji snovi nestaju…Puštam te…
PUŠTAM TE…ZAUVIJEK!
Puštam te jer želim da cvjetaš, jer…jer je tvoja želja vrijednija od bola mog života.
Ako ikad poželiš vratiti se; bit ću tu…
Tvoja sjena. Tvoja. Samo tvoja.
Ti nikad nećeš izgubiti pravo na mene, kako god da sudbina skroji moj život.
Bez posljednjeg pozdrava, bez ijedne riječi, odlazim.
Puštam te, zauvijek. Ali, ne okrećem ti ledja. I sve noževe tvoje izdaje zakopavam duboko u zemlju.
I posljednji put živim da se jednom vratiš.
/priredila – Sedina Zimić/
