Među najvećim našim slabostima, i pojedinačno i kolektivno, su i ona sva naša tiha šaptanja i sašaptavanja nastala usljed silnih strahova i gomilanja svakojakih interesa. Posebno je to izraženo u hodu ambicioznosti i stalne težnje napredovanju u karijeri, naprimjer.
Naravno, sve su to uobičajene karakteristike ljudi i socijalnog ponašanja odvajkada. Međutim, to često prerasta u intenzivne iracionalne strahove i konstantnu bojazan od toga da nam, možda, neko neće ugroziti naše blještave puteve; rađa se sila pretpostavki da nam svijet, eto, uglavnom, misli zlo, nastupamo kao da uzvraćamo na zlo, a u nama, ustvari, ključaju zavist, prezir, mržnja, sujeta, oholost i ko zna šta sve ne. To je i grč kakav znamo.
U tim šaptanjima i sašaptavanjima postajemo otuđeni, pa i bijesni te, nerijetko, spremni na ugriz. Stvara se slika o surovosti svijeta i onda kada to on nije, a naivnost se posmatra kao krajnje nepovoljno ponašanje za preživjeti i uspeti se. Stoga se oni naivni smatraju nedoraslima, kojima se uvijek može provaziti pokoja o realnosti, onako, udžbenički. Nestaje otvorenosti i spontanosti među ljudima, komunicira se protokolarno i onda kada se to ne mora, da ne kažem ne smije. Tako ideali umiru ili, naprosto, nadvlada narativ o njihovoj otupljenosti. Najčešće dobrodošlo racionaliziranje prerasta, ustvari, u totalno kalkulanstvo, kako to žargon prepoznaje.
Često potiho, kroz sitna govorkanja naslonjena i na predrasude cijedimo velike priče kakve, zapravo, ne postoje, ali ohrabreni mišlju da igramo epsku šahovsku partiju za preživjeti, a ono – banalija do banalije.
Dakako, nećemo nikada biti ništa više negoli ljudi koji su stalno pred ovakvim izazovima svoje prirode. I pri tome nam preostaje zadatak spoznaje, razaznavanja i rasuđivanja. Zato, valjda, i nastojimo glačati i oplemenjivati srca posred nas.
/Hasan Hasić/
/priredila – Sedina Z./
