“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo.
Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu.
Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.
Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.
Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.”
/Eldin Ganić/
/priredila – Sedina Z./
