Kada bih morao da uzmem fotografiju koja ilustruje priču o gordom i ponositom Bošnjaku, onda bi to bila fotografija mog rahmetli ahbaba Omer Pobrića.
Upoznao nas je naš zajednički ahbab Dženan Handžić, koji me je preporučio da za Institut sevdaha napravim web stranicu. Napravili smo web stranicu. Pa smo napravili i jedan od prvih web shopova u BiH koji je imao potpuno zaokružen proces plaćanja i online narudžbe sa 2 različita payment gatewaya.
Kada smo to završili, rekao je “Ih lijepi, imam ja za tebe još posla”. “Pa, šta ću raditi”? “Ovdje budi spreman da radiš sve, od vozača do ložača”.
Naravno, nisam bio ni ložač ni vozač. Radio sam i dalje na web stranici kojoj smo stalno dodavali nove opcije i mogućnosti. Pa sam radio kao fotograf, nešto vrlo malo na razglasu, a u zadnje vrijeme smo sve više vremena provodili u studiju, gdje sam ja donosio nove instrumente i dodatke za audio programe, a on mene sve više tjerao da učim o audio editingu. “Sine, ide se u godine. Treba neko mladji ovo da montira. Imaš dobar sluh. Uzmi malo više da se baviš ProToolsom.”
U nešto više od tri godine koliko sam proveo sa njim u Institutu sevdaha zaista je mnogo prelijepih i vrijednih trenutaka, mnogo savjeta, anegdota iz Omerove prebogate životne škole. “Za mene ti sine kažu da sam ters. Ja samo volim reći da sam precizan u poslu koji radim i da od drugih tražim isto.”
Srce mog ahbaba Omera Pobrića, prestalo je kucati na današnji dan, 20.01.2010. godine.
Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da mu oprosti grijehe i podari lijepi Džennet.
/Adnan Muratović/
