Nisam ga poslušao. „Pusti da prenoći…“ nisam mogao ispoštovati. Tražio sam priču, a priča je našla mene i razišli smo se sa tri tačke …
Davne 1961. godine dječak diplomirao. Džemal Salihspahić donio babi Ibrahimu diplomu sa suhim pečatom na uvid. Teška, preteška – stalo je u nju mnogo nauke, odricanja i kreativnosti. Red je dijete nagraditi, skuckao je stolar Ibrahim nešto dinara, dva-tri poteza je mislio unaprijed kao dobar šahista. Pustolovine preko Beča, Praga, Sofije će se zaboraviti, a novo odijelo će se isfucati. Čudna odluka, tabijatli stolara, i danas se detektivski analizira …
Praskozorjem u Sarajevo. Traži i kupuje najbolje nalivpero. Sa pozlaćenim perom. Crno i poteško – lijepo stoji u kreativnoj ruci. „Pelikan“ je „Pelikan“. Poskupo, k'o današnje dvije ovce. Ne žali, ne dobija se diploma svaki dan.
Profesor, onako profesorski, šest decenija se ne odvaja od njega. Turbulentna vremena ga nisu pokolebala, nisu stavila u iskušenje koje nije mogao savladati. Nosi ga kao „hamajliju“, i večeras na akšam-namazu je s njim. Štap može i u blato i zaboraviti kod neke klupe, a nalivpero nadomak srca – u džepu uvijek bijele košulje. Crno mastilo nikad nije izdalo. Ima neku svoju draž, svoju posebnost kao pozitivna nulta krvna grupa. Malo se i našalio – teško odrediti šta je original, a šta kopija. Obišlo je nalivpero s efendi-Džemalom i Istok i Zapad. Svirali su senzori po aerodromima – i Salihspahić i nalivpero su sa osmijehom učestvovali u izazovima.
Crno nalivpero sa pozlaćenim perom i sa nešto kapi crnog mastila završit će u „Medresinom“ muzeju s pet-šest polupraznih rečenica. Teško je napisati posvetu. I dovitljivi Džemal bi se dobro namučio. Bit će dovoljno da u neko vrijeme neki zanesenjak samo promijeni naslov ovoj crtici – Nalivpero iz tri vijeka …
/szž/
