● IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA ●
(Lijepe priče nikad ne umiru.)
Sedma decenija prošloga vijeka smijeni šestu, a Hakija, momčina u najboljim godinama, zamijeni staru klasu, da nastavi gdje oni stadoše, i to gdje – na Zlovrhu. Precizan električar itekako je bio potreban veoma važnoj radiorelejnoj međustanici postavljenoj na preko 1.500 metara nadmorske visine odakle je često gledao prema jugozapadu, prema svome Visokom.
Žepska planina je imala jedno i pol godišnje doba; čeperak ljeta sa rafalnim gromovima i jakim „jugom“ što i ono malo otkosa, gotovo suhog sijena, raznese i povješa po smrekama, a vučac teško siječe i kovanica iz Mrkonjić Grada. Sve ostalo je zima – smetova snijega, ljutoga mraza i kristalne mjesečine nije falilo. Zvrndanje agregata, zavijanje vukova i huk vjetra u jelikama livadarkama je bio uobičajeni koncert. Hakija postade Žepljak …
Jednom sedmično, a zimi rjeđe, je silazio u Žepu po vojničku poštu, po pakete i ostale potrepštine. Desetak kilometara, naniže kao niz nos, a uzbrdo kao uz nos. Kozja staza i siromašna hladovina. Najčešće je išao preko Čavčića, pa uz Vojničko točilo, preko Svinjačke kose i još, još, ali je bilo ravnije. Onako natovaren svim i svačim svratio bi se na vodu Ljeskovik da se osvježi i koju promuhabeti sa curama. Dobije pregršt-dvije suvih šljiva i brdu uz palninu. Često ga je mrak čekao na pola puta, ali nema veze, nosio je lijepe uspomene. I dječurlija se uklopila u njegov raspored prolaska kroz Čavčiće – nije šala „visočka škola“ – počasti ih sa nekoliko metara plavo-bijele telefonske žice, a oni njega jabukama i orasima. Svi zadovoljni. Tako dvije zime i jedno ljeto. Iz Bāra dalekovod kao pod konac ode uz planinu, a Hakija u Visoko sa svojim uspomenama stečenima po žepskim prerijama …
Bihuzurli devedesete rastjeraše Žepljake na sve četiri strane svijeta. Čudna sudbina njih stotinjak razastrije po Lužnici i Goruši. Jad i čemer. To se ne opisuje, to se doživljava. Veliki Danilo Kiš i dovitljivi Avdo Sidran ni jednu rečenicu ne bi mogli sklopiti, tu nema biografije, to su siluete bez života i nade. Rijetka utjeha Hakija Lemeš, nekadašnji Žepljak, preko ramena desetak metara kabla, kombinerke, šarafciger, dva-tri uloška za osigurače i pravac Lužnica. Popravi šta se popraviti može pa svrati u Gorušu i pričvrsti koje sijalično grlo, izoluje „gole“ žice da djeca ne nastradaju i kući. Opet nosi uspomene na koje nema nikakav odgovor, možda jedino da i idućeg vikenda ponovo trkne u Lužnicu.
Čudne li su sudbine ljudske! Hakija ode … Ode nekako iznenada, snogu. Ne priupitah ga, a sigurno je imao mnogo žepsko-lužničkih uspomena koje mi, nažalost, ne ispriča. /szž/
/priredila – Sedina Z./
