● “ČOVJEK SE POTROŠI, ALI IDEJA NE SMIJE” ●
Rođen 1949. u hercegovačkom Stocu, u gradu gdje se miris kamena i vode miješa sa starim legendama, Nijaz Duraković je odrastao u svijetu koji je volio razumjeti, rastaviti, pa ponovo sastaviti, kao da su društva i države velike slagalice koje samo treba naučiti čitati. Još kao gimnazijalac bio je onaj mladić koji se ne odvaja od knjige, ali ne zbog ambicije, nego zbog neke svoje unutrašnje radoznalosti koja ga je kasnije dovela do sociologije, političkih sistema i historije ideja. Kada je sa 22 godine završio studij, a samo nekoliko godina kasnije magistrirao i doktorirao, mnogi su govorili da se pred njim otvara mirna akademska karijera. Međutim, Bosna i Hercegovina 80ih i 90ih nije bila mjesto mirnih puteva. Duraković je rano ušao u politiku, postajući posljednji predsjednik Saveza komunista BiH, u vrijeme kada se jedna država raspadala, a druga još nije znala kakva želi biti. Tukao se s vremenom i s historijom, pokušavajući zadržati političku kulturu u trenucima kada su emocije bile preglasne. U ratu je bio član Predsjedništva BiH. Ljudi koji su s njim tada radili često su kasnije prepričavali da je znao ustati, staviti ruku na sto i reći: “Ako ćemo donositi odluke, donosimo ih hladne glave. Histerija je luksuz koji nemamo”. Bio je tvrd, ali pravedan. Uvijek je insistirao da se Bosna i Hercegovina sačuva kao građanska zemlja, sa što manje mržnje i što više racionalnosti, u vremenu koje je oboje teško praštalo. Njegove knjige, posebno “Prokletstvo Muslimana”, čitale su se i danas se čitaju kao neka vrsta dijagnoze našeg mentaliteta. Nastojao je objasniti zašto se i kako narodi upetljaju u vlastite strahove, mitove, krivice i nade. Govorio je da politika nije samo borba, nego i ogledalo, i da ono što vidiš u njemu često zaboli više nego bilo koji neprijatelj. Jedna od manje poznatih zanimljivosti je da je predavanja na Fakultetu političkih nauka držao bez papira. Studenti su pričali da bi ušao u učionicu, spustio kaput, pogledao kroz prozor nekoliko sekundi i onda počeo govoriti kao da čita savršeno pripremljen tekst. Jednom mu je student dobacio: “Profesore, imate li vi ikad tremu?” A on je odgovorio: “Imam – svaki put kad vidim lošu politiku”. Još jedna stvar o Nijazu Durakoviću koju mnogi potcjenjuju jeste činjenica da je on bio jedan od rijetkih istinskih, stvarnih nosilaca socijaldemokratske ideje na prostoru bivše Jugoslavije. Ne po deklaraciji, nego po načinu razmišljanja, pisanju i političkom stavu. Kada je krajem osamdesetih i početkom devedesetih govorio o radničkim pravima, jednakosti, sekularizmu, pravednoj raspodjeli i opasnostima nacionalizma, on o tome nije govorio kao političar koji traži prostor, nego kao profesor koji vidi model društva pravednijeg od onog koje se rušilo. Zbog toga mnogi smatraju da je upravo on dao prvu stvarnu, dosljednu ideološku kičmu tada mladoj socijademokratiji. Zanimljivo je i to da je kao predsjednik Saveza komunista BiH vrlo rano shvatio da će višestranačje doći, i da će se društvo promijeniti neminovno. Postoji zapis iz jedne interne sjednice sa kraja 1990. gdje je rekao: “Ne plašim se višestranačja, plašim se mržnje koja će doći ako ga ne dočekamo spremni.” Ta rečenica je kasnije mnogo puta citirana kao proročanska. Malo je poznata i epizoda iz 1991. kada je u Skupštini odgovorio, kasnije osuđenom ratnom zločincu, Radovanu Karadžiću rečenicom koja je ostala historijska: “Gospodine Karadžiću, vi niste srpski narod.” Nakon tog govora, prema svjedočenjima prisutnih, u sali je nakratko zavladala potpuna tišina. Kolege su kasnije pričale da se vidjelo da govori ne samo političar, nego čovjek koji zna cijenu koju će Bosna platiti ako nacionalističke ideologije pobijede. Još jedna zanimljivost je da je tokom rata odbijao sve privilegije. Kada mu je ponuđeno osiguranje i stalna pratnja, rekao je: “Ako moj narod hoda bez zaštite, mogu i ja.” Kretao se gradom kao običan čovjek i znao satima razgovarati s ljudima u haustorima, skloništima i redovima za vodu. Studenti su ga ponekad zatekli kako stoji u redu za hljeb, naslonjen na zid, s knjigom pod rukom. Bio je i pasionirani čitač poezije. Govorio je da se politika bez empatije degenerira, a da empatije nema bez književnosti. Njegovi najbliži poznanici pričaju da je napamet znao velik dio Maka Dizdara i Brechta. I na kraju, još jedna mala, gotovo intimna činjenica: posljednjeg dana kada je držao predavanje, kolege su primijetile da izgleda umorno. On se nasmijao i rekao: “Čovjek se potroši, ali ideja ne smije.” Nekoliko dana kasnije preminuo je od srčanog udara, u Sarajevu, 29. januara 2012. godine. Mnogi su tada rekli da je Bosna i Hercegovina izgubila jednog od posljednjih istinskih političkih intelektualaca, čovjeka koji je znao misliti hrabro, govoriti jasno i držati odstojanje od populizma čak i kada je ono bilo najlakše sredstvo preživljavanja Iza sebe je ostavio 16 knjiga, stotine radova, generacije studenata i trag ozbiljnog mislioca koji je pokušavao da ovu zemlju učini zrelijom nego što su vremena dopuštala. Danas njegovo ime najčešće spominjemo uz funkcije i datume, ali pravi trag Nijaza Durakovića čuva se u pričama studenata, u rečenicama iz njegovih knjiga i u onoj tihoj, intelektualnoj tvrdoglavosti kojom je čuvao ideju da politika može biti časna, ako je vode ljudi koji znaju misliti za sutra, a ne samo za danas.
Magel Dias – preuzeto
