Beledija – simbol Odžaka – bila je 19. lipnja 2025. mjesto susreta velikog pjesnika našeg vremena – Mensura Ćatića – s njegovim Odžačanima.
Uvodnu riječ i pozdrav uputio je Nedžad Brkić, a potom se okupljenima obratio Mišo Bartulica iz Grupe Bolero, koji je pozdravio pjesnika i kao glazbeni uvod u večer izveo pjesmu Mjedenica.
U nastavku je Zlatko Grgić izrecitirao stihove pjesme Pjesničko veče u rodnom gradu, kao poetski prolog večeri:
Svugdje publika dolazi da vidi pjesnika,
samo u rodni grad dolazi pjesnik
da vidi publiku. I cijelo veče on drhti
i nijema gleda sva ta lica kojih više nema
kako na njegov sto vraćaju ruže
koje je tog jutra jednako drhteći
ostavio na njihovim grobovima.
Potom je riječ preuzela voditeljica programa, Dževida Džinić Porobić, koja je ukratko predstavila pjesnika Mensura Ćatića i njegovo stvaralaštvo. Istaknula je kako ga mnogi svrstavaju u sam vrh bosanskohercegovačke, neki i regionalne, a poneki i suvremene europske poezije.
Posebno je naglasila da na prvo mjesto stavlja pjesme o Odžaku, njegovom rodnom gradu, i porodici pa je tako prvi blok posvećen upravo tom tematskom krugu otvorio Zlatko Grgić recitacijom pjesme Neprokleta avlija, nakon čega su uslijedile: Šljiva u interpretaciji Nerfida Džananovića te Ako te mačka vidi golog koju je recitirala Fadila Sejdić Mujkić. Ostale pjesme iz programa nastavile su se nizati redom. U prvom dijelu večeri i sam je Mensur Ćatić recitirao svoju pjesmu Otac, najslabija tačka.
Nakon prvog bloka, Dževida je upitala Mensura kako se osjeća u toku pjesničke večeri. Pjesnik se zahvalio svojim Odžačanima i između ostalog rekao:
„Nikad nisam imao veću tremu niti mi je bilo teže niti ljepše.“
Potom je započeo drugi blok večeri – pjesme prožete patnjom i bolom – koji je otvoren pjesmom Nusret. U tom su dijelu večeri pročitane recenzije i osvrti na poeziju Mensura Ćatića. Na samom kraju bloka, Zlatko Grgić pročitao je recenziju na temu zadatka i uloge pjesnika u Mensurovu stvaralaštvu, dok je Mišo Bartulica izveo legendarnu pjesmu Jelena.
U intermezzu je Nedžad Brkić recitirao prvi dio pjesme Sto metara, finale. Treći blok – posvećen pjesmama o ratnim i izbjegličkim zbivanjima – otvorio je Mensur recitacijom pjesme Zehra ne zna od čega ću umrijeti. Završni blok večeri bio je posvećen ljubavnim pjesmama, a započeo je recitacijom odlomaka iz pjesme Pismo Mariji.
Pjesnička večer zaokružena je emotivnim završetkom – pjesmom Pismo majci u izvedbi Miše Bartulice.
Pjesnička večer u Odžaku, posvećena Mensuru Ćatiću, obilovala je stihovima ovog iznimnog pjesnika, ali i pjesmama drugog velikog pjesnika – Miše Bartulice – čije je pjesme Mensur slušao u svojoj mladosti i na koga su one ostavile veliki trag.
Večer puna emocija iznjedrila je ugodno druženje pjesnika i ljubitelja poezije. Osim Odžačana, bilo je tu i gostiju iz susjedne Slavonije, Modriče i drugih mjesta. Bio je to ujedno i prvi javni nastup Grupe Bolero u Odžaku što je događaju dalo poseban karakter.
Zadovoljna lica, obasjana stihovima velikog pjesnika, pokazatelj su da je Mensur prirastao srcu svojih Odžačana – kao što su i oni prirasli njegovu. Zaključak je jasan i jedinstven: Odžak je sretan što ima Mensura, a Mensur što dolazi iz Odžaka.
Zadatak i uloga pjesnika u Mensurovom stvaralaštvu
„Pisati o Mensurovoj poeziji, njegovom djelu i stvaralaštvu nije lak zadatak. Pjesnika istančane osjećajnosti, koji svijet promatra očima gubitnika, djeteta, starca, zaljubljenog, pa i mrtvog; pjesnika čije je pjesništvo protkano životnim paradoksima: istodobnom nježnošću i surovošću, nadom i porazom, ironijom i istinom; pjesnika koji piše s margine, onoga koji osjeća svijet dublje nego što bi htio, čiji stihovi katkada duboko ganu i potiču na razmišljanje o tome kakav je svijet u kojem živimo; takvog pjesnika u čije stihove su urezani univerzalni svevremenski simboli života – nije lako prezentirati tek u nekoliko rečenica.
Zato ću u ovome osvrtu – koji te tiče zadatka i uloge pjesnika – govoriti o poeziji našeg dragog pjesnika Mensura Ćatića kroz vlastiti doživljaj njegovih stihova.
Nije zadatak nijednog pjesnika da vodi čitatelja, već da mu kroz slike života ostavi trag – tišinu koju može slijediti vlastitom nutrinom. Jer poezija dolazi izvana, ali se čita iznutra.
Za mene, Mensur Ćatić nije pjesnik koji piše stihove radi jezičnih akrobacija. Njegova poezija je čin postojanja; u njegovom svijetu pjesnik nije ukras društva, već prokleti svjedok koji upozorava, traži, razotkriva. U njegovim stihovima često nailazimo na „faktore iznenađenja“ koji nas tjeraju na promišljanje – jer stvarnost kakvom je znamo možda nije onakva kakvom se prikazuje.
Mensur često tematizira i ulogu pjesnika. On ga ne vidi kao društvenog zabavljača, niti kao ukras kulturnih manifestacija, već kao duboko ranjivog, ali odgovornog svjedoka vremena. Pjesnik nosi teret – ne samo vlastitih boli, već i tuđih. Njegov je zadatak govoriti ono što se ne smije, zarezivati istinom, a ne uljepšavati iluzijama. Mensurova poezija ne traži suosjećanje; ona traži istinu.
Evo nekoliko primjera uloge pjesnika…
Pjesnik piše ne zato što mora, već zato što bira. U pjesmi Čatrnje zapisuje:
Vjerujem da bi čovjek pisao pjesme i kad bi ostao sam na svijetu…
Vjerujem da pjesma nadolazi u čovjeku kao voda u čatrnjama,
čak i kad nije svjestan nijednog razloga za pjesmu.
Pjesnik je most – između stvarnosti i sjene, govora i šutnje, ljubavi i smrti. Njegovo mjesto je na rubu. U pjesmi Život na granici kaže:
Smrt je s obje strane. Život i pjesma
samo na granici.
Pjesnik ne smije zatvarati oči. Njegova je dužnost da imenuje ono što nestaje, da sačuva čovjeka tamo gdje ga svi brišu. Poezija je, u njegovoj viziji, posljednje utočište čovječnosti. U pjesmi Kraj poezije piše:
U satrtoj Gazi palestinska djeca
na svoje dlanove zapisuju svoja imena i čiji su.
Time je čovječanstvo napisalo
sve o čemu je vrijedilo pisati.
Pjesnik je i taj koji otima ljubav od zaborava, koji u stihovima čuva ljepotu i pretvara je u svjetlo. U pjesmi Pismo Mariji pjesnik je čuvar prošlih ljubavi, ali i svijetlih trenutaka života:
pišem ti jer su tvoje usne
bile jedino mjesto
gdje je čovjek mogao poljubiti svemir
Pjesnik vidi poeziju kao bojište duše, mjesto gdje se odvija unutarnja borba dobra i zla. O tome govori pjesma Točka, testament:
poezija je tačka
na kojoj čovjek gubi
ili dobija bitku sa šejtanom
mjesto gdje pobjeđuje
dobro ili zlo
sve ostalo su detalji.
U toj borbi, pjesnik nikad ne odustaje. U pjesmi Dar otkrivaju nam se sljedeći stihovi:
Pjesnik je čovjek koji zna
kako se ostaje sam…
koji zastaje da ohrabri svoju sjenu
i nikad ne ispunjava
ono što se od njega očekuje.
Za Mensura Ćatića, poezija nije bijeg od stvarnosti, već njezino najdublje lice. Njegovo pjesništvo nije „umjetnost radi umjetnosti“, već nužan čin preživljavanja – pokušaj da se bol izdrži, da se čovjek i svijet sačuvaju barem u riječi kad ih već stvarnost briše.
Mensurovi stihovi protkani su svakodnevnim slikama – ali u njima žive sveti trenuci: krava koja riče dok se štimaju antene, laborantica koja daruje šnalu, pas koji je navikao na iznenadne udarce, djevojčica koja na trenutak zaustavi planetu i nestane, preci koji pljuju u vatru i drže orlovo perje – sve te slike postaju metafizička vrata prema izgubljenom, istinitom, ljudskom, onome što smo gotovo zaboravili ili teško podižemo pogled da bi bolje vidjeli.
Njegov svijet nije svijet pobjednika, moći ni sjaja. To je svijet predaka, zaboravljenih, izgubljenih, beskućnika, radnika, očeva, žena, djece te pjesnika koji grle i žive i mrtve.
To je poezija onih koje nitko ne čuje – i zato je to prava, istinska, nepatvorena poezija.“
izvor – Posavina.org
