TEVEKKUL (POUZDANJE) BESKUĆNIKA
“Jedan čovjek pripovijeda kako je jedne večeri, iscrpljen nakon što je dostavio brojne obroke beskućnicima, primijetio još jedno sklonište na samom kraju slijepe ulice. Ostao mu je samo jedan paket hrane.
Umoran, nije imao snage da izađe iz auta, pa je spustio prozor i pozvao beskućnika:
— Dođi, evo ti hrane.
Čovjek s druge strane, umotan u staru deku, promrmljao je:
— Ti dođi i donesi mi.
Začuđen, ponovio je poziv. Zar neko gladan, u kasne noćne sate, odbija da se pokrene po ono što mu treba? No, i ovaj put je odgovor bio isti:
— Dođi ti i donesi mi.
Osjećajući se uvrijeđeno, posljednji put mu reče:
— Ako ne dođeš, odlazim.
A beskućnik, s teškim jezikom, zamagljenog pogleda, promrsi:
— Idi. On će meni poslati. Onaj koji se o svima brine.
Pritisnuo je papučicu gasa i krenuo, ali u retrovizoru je ugledao odsjaj drugog automobila. Nekoliko trenutaka kasnije, drugi čovjek izašao je iz auta i s osmijehom pružio obrok onom istom beskućniku kojem je on, u ljutnji i ponosu, uskratio priliku za još jedno dobro djelo.
Često mu taj trenutak dolazi u misli. Život tog beskućnika nije uzor, ali njegovo pouzdanje – tevekkul – u Onoga koji sve nas hrani, svakako, jeste.”
/izvor – Ahmed Agetović/
/priredila – Sedina Z./
