Sindrom sirotinje nije stanje džepa, već stanje uma. To je psihološki obrazac razmišljanja koji uvjerava osobu da nije vrijedna više, da ne zaslužuje bolje, te da su porazi njena sudbina, dok je uspjeh rezervisan za “druge”. Ovakav mentalitet stvara nevidljive okove koji guše ambiciju, sputavaju trud i održavaju osjećaj nemoći.
Psihološki gledano, sindrom sirotinje razvija se kroz ponavljanje negativnih uvjerenja:
“Nisam dovoljno dobar.”
“Nikada neću uspjeti.”
“Zašto da pokušavam kad će sve biti isto?”
Ovo vodi do tzv. naučene bespomoćnosti – stanja u kojem osoba prestaje da ulaže napor jer vjeruje da nema kontrolu nad ishodom svog života.
Sociološki aspekt pokazuje da ovakva uvjerenja nisu samo lična, već i kolektivna. Društva koja stalno naglašavaju ograničenja, nepravde i „nemogućnosti“ oblikuju generacije koje ne sanjaju veliko jer su naučene da se zadovolje s malo. Tako se stvara kultura stagnacije, gdje su ambicija i uspjeh gotovo tabu teme.
Islam nas uči suprotno – vjera nas podstiče na pobjednički mentalitet.
Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:
“I reci: Gospodaru moj, uvećaj mi znanje!” (Ta-Ha, 114)
Zašto bismo tražili više ako nismo stvoreni za više?
Poslanik, s.a.v.s., bio je primjer odlučnosti, samopouzdanja i oslanjanja na Allaha uz maksimalan trud. Rekao je:
“Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici ima dobra.” (Muslim)
Zaključak:
Mentalitet siromaštva te drži zarobljenog i prije nego što si pokušao.
Mentalitet pobjednika te vodi da ustaneš, pokušaš, padneš, pa opet ustaneš – jer znaš da je uspjeh ustrajnost, a ne sreća.
Oslobodi se ograničavajućih uvjerenja. Vjeruj da tvoj trud vrijedi, da tvoj glas ima težinu i da tvoj san ima pravo da se ostvari. Jer vjernik zna – s Allahovom pomoći, ništa nije nemoguće.
/izvor – Emir Hasanović/
/priredila – Sedina Z./