Neko bi to drugačije i mnogo bolje napisao, i možda biste onda bolje shvatili i doživjeli ono o čemu razmišljam svaki put kada pogled usmjerim prema njenoj kući ili kada hranim svoje tri mačke. Neko bi to ljepše uobličio, ali nije, i zato je ostalo na meni da pišem ove redove, da budem mirna sa saznanjem da bar negdje je ostao neki pisani trag o njoj. Dugo sam razmišljala kako da započnem ovaj tekst, i zaključih da je najbolje da krenem onim redoslijedom kako sam o njoj stvari otkrivala. Bila je prelijepa, mlada djevojka, uvijek dotjerana i nasmijana, ponosnog držanja i krepkog hoda, koja je plijenila pažnju svojom pojavom i mamila mnoge poglede. Gdje je živjela prije Visokog i koliko je godina imala kada joj je on pružio ruku, to ne znam, ali znam da je adet bio takav da je morala poći sa njim. Sramota da je uzme za ruku a da mu ne postane žena, tako se priča. Doveo ju je sebi i to je bila gotova stvar, novi život je otpočeo.
Doselili su se nekad 80ih godina na Stanicu, u malu kuću na ulazu najljepše ulice Visokog, popločane kaldrmom i okruženom lipama, ulica je tad nosila naziv Stanična. Izuzetno marljiva i pedantna, veoma brzo je kuća dobila novo ozračje, ispred ulaza se moglo vidjeti zasađeno cvijeće, začini, čajevi, a na prozorima saksije čuvarkuće, pelargonije i ljubičica. Skromno i malo ali sa ukusom sređeno bilo je i dvorište, sve na dohvat ruke, a kad dođeš kod nje da sjediš sigurno nećeš otići praznih ruku. Znam i to da je rano ustajala i sve obaveze završavala prije podne, sjećam se prve smjene kada trebam ići u školu pa ni u snu a ni sasvim budna krećem bezvoljno niz ulicu i vidim nju kako puna poleta mete ispred dvorišta i još mi uputi onaj svoj čarobni osmijeh i mahne.
Bilo ljeto ili zima, ona je imala svoj adet i ništa ga nije moglo poremetiti. Zavoljeli su se vremenom, tako često je i bivalo u taj vakat, i svako s kim sam o njoj pričala doda na kraju zaključak da je imala jako lijep život sa njim. Koliko su djece tačno imali, ni to ne bih tačno znala reći, jednog sina i njegovu djecu poznajem jer su često bili s njom, ali za ostale tek to da žive negdje vani. Dobili su i unučad, doživjeli i to da se na njihovim licima pojave i prve bore a kasnije i sijede vlasi u kosi. Godine jesu prolazile, nosile sa sobom svoje breme, ali jedno je ostalo isto, onaj njen osmijeh, hod i osjećaj da se mora dotjerati. Nije to bilo ništa pretjerano, naušnice, ogrlice u boji ili biseri, crveni karmin, mala starinska torbica na kopču dovoljna da samo osnovno u nju stane, duge lepršave haljine i kosa u uvojcima, ljeti šeširić, a ponekad i torbe koje je sama plela od pvc kesa. Ne mnogo, ali ipak dovoljno da se stvori dojam da ona uopće ne stari, kao da je zaleđena u vremenu i izgleda mlađa nego što jeste.
Primjetila sam i to da čim bi joj se na tjemenu ukazala bijela pruga, ne bi čekala dugo već bi odmah kupovala farbu da sakrije sijede. Navika vjerovatno, a možda i neki njen prkos starenju. Pričala mi je mama da kad sam bila djevojčica zaustavljala bi me na sred ulice i pljeskala rukama dok bih ja plesala. To je jedno od rijetkih sjećanja ranog djetinjstva koja imam još, ali postepeno blijedi, njen ritam i moja želja da je uveselim svojim plesom. Tada meni kao djetetu nije bilo jasno zašto ona ne priča, zašto ne može govoriti kao ostali već rukama opisuje i prepričava, ali nije ni bilo važno jer sve što si trebao znati vidjelo joj se u očima. Otkrila sam kasnije da je njoj dok je bila djevojčica, u periodu iza Drugog svjetskog rata, negdje u blizini eksplodirala stara bomba i zbog toga je potpuno izgubila sluh, a iz straha je zanijemila. Ono što sada pokušavam shvatiti kako je moguće da ona koja nije imala nikakvu obuku za gluhonijeme, uspijevala iskomunicirati čitave priče svojom mimikom, pogledom i neartikulisanim zvucima. Nevjerovatno ali istinito, trebalo je samo pratiti njene pokrete i sve bi postajalo jasno. Kako joj nedostaje muž, kako je usamljena od njegove smrti. Kako ima problema sa zdravljem a ne voli uzimati tablete. Kako joj nedostaju djeca, unučad, kako ima želju da ih vidi, da joj dođu, kako dugo nisu u kontaktu. U tim trenucima bi mi kratko sinula misao osude, pa zašto je ne nazovu jednostavno telefonom, da je obraduju, zar ne znaju koliko ih je željna, a onda bi me još brže trznula i prekinula misao koja je slijedila iza toga – ne čuje.
Ona je tako dolazila, pila kafu sa mojom mamom, pričale bi dugo, prevodilac im nije trebao, vadila bi slike iz mladosti pažljivo složene, sa korzoa, plesa, a zatim i fotografije djece. Tad sam prvi put vidjela tu vrstu osmijeha, sreća prožeta čežnjom i boli, ali nije bilo ni traga ljutnje. Više kao nostalgija. Odlazila je onda svojoj kućici, svojoj svakodnevnici, svojim mnogobrojnim mačkama. Jedan dan početkom ove godine, u povratku kući, ugledala sam je ispred kuće kako pokušava da mete, kako se otežano kreće, a odjeća na njoj nije bila svjesno birana. Ono što je najviše odalo je bila kosa, skoro sasvim sijeda, zapuštena, zamotana neuredno u neku punđu. Nije se okrenula prema meni da me pozdravi, ali osjetila sam da me je ugledala krajičkom oka. Tad još u tom trenutku mi je nešto u meni reklo da je to posljednji put da je vidim, malo sam zastala, upila u sebe taj prizor i produžila kući. Ubrzo nakon toga, ne sjećam se koliko je prošlo, ali ono čega se sjećam je da sam ustala rano ujutro bez ikakvog posebnog razloga, ali eto to jutro baš sam prvo pogledala kroz prozor i ugledala auta oko njene kuće i otvorenu kapiju. Prvo što sam pomislila je bilo da su joj djeca došla u posjetu, da su se okupili nekim povodom. I jesu, nisam pogriješila. Auta su se sklonila, na kapiju je stavljen katanac, a na kući je ostala zalijepljena smrtovnica. Zejna je otišla za svojim Safetom.
Cijeli taj dan nisam je mogla izbaciti iz glave, idući dan isto tako, a kasnije bi me neke stvari podsjećale na nju. Ono što je vjerujem cijela ulica osjetila je iznenadna pojava velikog broja mačaka. Ne znam koliko su svi toga svjesni, ali dok je Zejna bila živa, sve mačke su znale gdje trebaju ići, ona ih je hranila i pazila, sada, izgubljene lutaju iz dvorišta u dvorište. Samo jedan crni mačak bez noge kojeg je najviše pazila ostao je u njenoj avliji, možda jer nema gdje drugo ići, a možda jer uporno čeka da se Zejna vrati.
/Amina Hodžić/
/preuzeto – Visoko.co.ba/
