Krajem 19. stoljeća, u srcu Sirije, zabilježena je fotografija dvojice prijatelja koji su svijetu pokazali šta znači istinska ljudskost. Ahmed je bio slijep. Samir, patuljak pogođen dječijom paralizom, nije mogao hodati. Obojica siročad. Obojica odbačeni od svijeta. Ipak, jedno drugom su bili sve.
Ahmed je nosio Samira na leđima, a Samir je Ahmedu bio oči. Jedan bez drugog nisu mogli. Iako su pripadali različitim vjerama—Ahmed musliman, Samir kršćanin—njihovo prijateljstvo bilo je svetije od bilo kojeg hrama. Zajedno su prodavali grah na ulici, skromno zarađujući za život. Nisu imali ništa… osim jedno drugo.
Kad je Samir preminuo, Ahmed je izgubio ne samo prijatelja, već i svoju polovinu. Sedmicu dana kasnije, pronađen je mrtav u svojoj sobi, shrvan tugom.
Ova priča nije samo o Ahmedu i Samiru. To je priča o nama. O tome kako ljubav, solidarnost i prijateljstvo ne poznaju granice, ni fizičke ni duhovne. U svijetu koji nas često dijeli, neka nas ova priča podsjeti da je najvažnije ono što nosimo u srcu.
Zato, kad sljedeći put pomisliš da si sam—sjeti se Ahmeda i Samira. Možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo biti nečiji oslonac. I to je ponekad dovoljno da spasimo nečiji život.
/preuzeto/
priredila – Sedina Z.