OD RUDOG DO SMRŠNICE

OD RUDOG DO SMRŠNICE

OD RUDOG DO SMRŠNICE

Efendija Osman Redžović sin Jusufov rođen je 1884. godine u selu Grabovik, Mjesna zajednica Strgačina, Općina Rudo. Pohađao je medresu u Čajniču. Obavljao je kadijsku (sudijsku) dužnost u Tuzli sve do početka Prvog svjetskog rata. Regrutovan i imenovan za vojnog imama u Tuzli.

Nije imao djece, pa je imao dosta vremena da čita knjige, da razgovara sa učenim ljudima. Dobri poznavaoci njegove učenosti stavljali su ga rame uz rame poznatom sarajevskom alimu Ahmed-efendiji Bureku. Efendija Redžović je bio alim u punom smislu riječi. Vrhunski poznavalac stručnih teoloških predmeta. U svjetovnoj nauci naročitao se isticao u poznavanju matematike i sferne trigonometrije.

Zbog posljedica rata, imao je krhko zdravlje. Da bi se sklonio od gradske vreve, potražio je kutak mira i tišine i našao ga je 1927. godine u zaseoku Korići (Smršnica). Osman Redžović, efendija, za svoj rad u osam godina boravka u Korićima nije nikad zatražio, niti je htio primiti bilo kakvu ponuđenu novčanu naknadu. Živio je od skromne penzije. Poznato je da je živio u iznajmljenoj kući. Od imovine je imao samo dosta knjiga, nešto skromne odjeće i par košnica pčela.

Pokopan je 15.8.1935. godine, u haremu gračaničke džamije. Osman Bajtarević je 1960. ispričao događaj koji mnogo kazuje o Osman-efendiji Redžoviću.

„Bilo je sredinom augusta 1931. Osman-efendija je sa svoja dva-tri prijatelja, među kojima je bio i Osman Bajtarević, došao na sijelo Salih-agi Husiću koji je živio sa brojnom porodicom u selu Smršnici. Bilo je to vrijeme sakupljanja ljetine i vrijeme vršidbe. Te večeri se dugo sijelilo, i ostali su na konaku. Kad je trebalo klanjati sabahski namaz, u džematu nije bilo domaćinove odrasle djece. Osman-efendija se obratio Salih-agi: „Eh, efendum, gdje su ti sinovi?!“ Domaćin je stidljivo odgovorio: “Paa, znaš, efendija, ljetno je doba, posla preko glave, dani su dugi, kasno se liježe, pa ih nisam probudio da klanjaju džematile.“ Veoma smireno efendija dodade: “A bi li ih, Salih-aga, probudio kad bi, ne daj Bože, kuća planula?“ Kao iz topa odgovori Salih-aga: “Bih, kako ne bih!“ Mudro Osman-efendija zaključi: “Eee, moj prijatelju, kuća ti već gori, samo mi to ne vidimo!“

(Tekst priredio Seid Zimić Žepljak prema kazivanju profesora Džemala Salihspahića)

/priredila – Sedina Z./