Čudni su ukusi ljudski. Često, sitnicom izazvani, zavole cvijeće, boju, pjesmu, kućnog ljubimca, godišnje doba i … fudbalski klub kojem daju (ne)zasluženu vrijednost, ljute se i opraštaju, znaju napamet i prvu i drugu postavu, znaju porijeklo igrača, znak u horoskopu. Sanjaju zaštitni znak kluba, ime stadiona i koliko navijača može da primi. Prolaze generacije, a ljubav prema klubu traje…
Taj Juventus, zvani Juve ili SD iz Torina me okupirao davne 1976. godine. Zvuči bajkovito, tada sam prvi put čuo za Juventus i Ajax. Harali domaćim ligama, a Europu gazili uzduž i poprijeko. Među dječurlijom nezrelo nadmudrivanje i razmjena sličica igrača odmjereno i precizno kao da se radi o visokokaratnom zlatu. Zalijepio sam se za Juventus, a bilo je zgodno nacrtati i dres, mada sam ga nekad znao promiješati sa ‘Partizanovim”.
Decenijama, do dana današnjeg mi je saputnik; i ovakav i onakav, zbog njega se sudijama spominjala familija i skakutalo kao ping-pong loptica – utakmica, a nestalo struje. Priznajem, Kvadrada cijenim jer je sportska i ljudska veličina – igrač i pol, a Bufonu oprostim i kad primi “šugav” gol zato što je dobar bubnjar. Ljudi vole neke druge klubove, to je lijepo, to je neprevaziđeni lajt-motiv za dijalog. Još samo da hoće “Topnici” naprašiti ovog uljeza COVID-19 ili da mu vrijeme zvekne direktni crveni karton.
