Ako upitate nekoga za imena astronauta koji su hodali po Mjesecu, većina ljudi će reći Nil Armstrong i (možda) Baz Aldrin. U nastavku pročitajte još neke zanimljive činjenice o Mjesecu koje (možda) niste znali.
Po Mjesecu je do sada hodalo 12 ljudi. Posljednji se put po Mjesecu hodalo 1972. godine, a od tada ga posjećuju samo bespilotne letjelice i roboti.
Na Mjesecu ima smeća
Čini se da ljudi jednostvano ne mogu negdje da odu, a da ne ostave gomile smeća iza sebe – bilo da se radi o pikniku na Zemlji, ili posjeti Mjesecu.
Tokom vremena, astronauti koji su posjetili Mjesec su uspjeli da ostave jako mnogo smeća za sobom. Procjenjuje se da se na Mjesecu trenutno nalazi 181 437 kg vještačkih materijala!
Ipak, astronauti nisu bacali okolo kore od banana, plasitčne boce ili limenke. Većina tog smeća je otpad iz različitih eksperimenata, svemirske sonde i lunarni roveri, a neki od uređaja su još uvijek funkcionalni.
Međutim, tu je i pravo smeće, kao što su kontejneri za otpad astronauta.
I Mjesec se trese
Kao i Zemlji, tako i Mjesecu tlo podrhtava. Uprkos tome što je Mjesec praktično mrtav komad stijene s vrlo malo geološke aktivnosti na njemu se s vremena na vrijeme, kao i na Zemlji, drugim planetama pa čak i zvijezdama, dešavaju potresi – Moonquakes.
Postoje četiri vrste potresa na Mjesecu – prva tri tipa su duboki potresi koje uzrokuju sudari meteorita ili toplinski potresi uzrokovani sunčevom toplinom – a oni su relativno bezopasni.
Četvrta vrsta ipak može biti vrlo neprijatna. Ovi “plitki” potresi mogu biti jaki do 5,5 stepeni po Rihteru i trajati 10 minuta. Prema NASA-i, zbog ovih potresa Mjesec ponekad “zvoni poput zvona.”
Naučnici još uvijek nisu sigurni kako su potresi na Mjesecu uopšte mogući. Potrese na Zemlji najčešće uzrokuju tektonske ploče, ali Mjesec uopšte nema aktivnih tektonskih ploča.
Na Mjesecu su posmrtni ostaci astronauta
Eugen “Gen” Šumejker, poznati astronom i geolog, bio je legenda u svom području. On je izumio naučno istraživanje kozmičkih uticaja i uspostavio metode i tehnike koje su astronauti koristili za istraživanje Mjeseca.
Gen je i sam želio da bude astronaut, ali je odbijen zbog manjeg medicinskog problema. Tokom cijelog života, to je ostala njegova najveća želja, ali i razočarenje.
Kada je umro, NASA je ispunila njegovu želju i njegov pepeo (posmrtne ostatke) 1998. godine poslala na Mjesec s Lunar Prospectorom. Njegov pepeo je i danas razasut po Mjesecu, pomiješan s lunarnom prašinom.
Zamalo planeta
Ako nekoga pitate šta je Mjesec, gotovo svi će vam odgovoriti isto: on je mjesec, misleći na prirodni satelit drugih planeta. No, neki stručnjaci se neće potvrditi to.
Naime, već neko vrijeme u naučnim krugovima kruže priče o tome kako Mjesec treba da posmatramo kao planetu, a ne kao “obični” mjesec, a jedan od razloga je taj što je on daleko najveći mjesec u odnosu na svoju planetu u našem Sunčevom sistemu.
Prema IAU (Međunarodna astronomska unija) planeta je bilo koje stjenovito tijelo koje ima različite slojeve, geološki je aktivno, i što je najvažnije kruži oko Sunca. Znamo da se Mjesec lako može uklopiti u ove kategorije.
Prvo, Mjesec je stjenovito tijelo koje se sastoji od mnogih elemenata od kojih se sastoji i Zemlja. Takođe je imao vulkansku aktivnost u svojoj prošlosti. Čak i sada Mjesec još uvijek doživljava potrese, tako da je i dalje geološki aktivan.
Jedino što ga spriječava da zvanično i postane planeta je to što kruži oko Zemlje, a ne oko Sunca (iako postoje argumenti da više kruži oko Sunca nego oko Zemlje, ali zvanično, Mjesec kruži oko Zemlje).
Opasnost koja vreba iz prašine
Može zvučati iznenađujuće, ali jedna od najopasnijih stvari na Mjesecu je lunarna prašina. Kao što već znamo, pjesak dospijeva na sve dijelove Zemlje, na njega smo navikli i ne predstavlja nam opasnost – ali ovo nije slučaj i na Mjesecu.
Lunarna prašina je sitna kao brašno, ali vrlo gruba. Zahvaljujući toj teksturi i slaboj gravitaciji, ona je se nalazi apsolutno svugdje (na Mjesecu).
NASA je doživjela brojne probleme uzrokovane lunarnom prašinom. Pošto je sitan i oštar, ponaša se kao brusni (šmirgla) papir i jako brzo “troši” čizme astronauta. Takođe dospije i unutar letjelica i svemirskih odjela, pa čak i u pluća nekoliko astronauta.
Iako se niko nije usudio da testira ovu tvrdnju, vjeruje se da bi pijesak mogao da uništi, to jest probušiti svemirsko odijelo, ako mu se izloži dovoljno dugo.
