U proteklih petnaest godina, koliko radim u SOS dječijim selima BiH, čula sam na stotine životnih priča naših mališana. Dolazak djece u SOS porodice, nažalost, nikada nije iniciran nekim vedrim povodom, već ga uvijek prati neka, ne baš lijepa, životna priča dječaka i djevojčica koji, zasigurno, nisu trebali iskusiti sve nedaće koje su ih zadesile.
Svaka od tih stotina priča ostavljala je na sve nas u dječijim selima traga – ali ne samo da su nas mališanidodatno učili empatiji, dobroti i čistoti duše, već iznova podsjećali kako uz ljubav i podršku svaka prepreka može da se prevaziđe.
Topli junski dan prije nepunih sedam godina, za četiri djevojčice i jednog dječaka, biološke sestre i brata, biće dan koji će donijeti jednu sasvim novu stranicu u njihovom životu, a ja ću ga zauvijek pamtiti kao dan kada sam upoznala pet predivnih mališana u čijem pogledu i svakom pokretu koji bi napravili jedino što se moglo osjetiti bio je strah i neizvjesnost! Zbog okolnosti u kojima su do tada živjeli nisu, nažalost, iskusili toplinu, ljubav, zagrljaj …
Svako od njih je imalo barem dva-tri kilograma manje nego bi trebali u tom uzrastu, a bojazan koju su pokazivali kada im pokušate prići bila je u isto vrijeme i zabrinjavajuća i istinski tužna.
„Želiš li da se igramo autićima?“ pitala sam malenog Dinu, pružajući mu plavo auto. Nije reagovao. Niti moj pokušaj da pažnju preusmjerim na loptu nije dao rezultat. Dino je samo stajao u jednom dijelu sobe i ni na koji način nije pokazivao zainteresiranost. Tek kada sam se počela igrati sa njegovom šestomjesečnom sestrom, nakon nekog vremena je prišao noseći plišanu igračku. I dalje nisam uspijevala dobiti niti jednu njegovu riječ, ali činjenica da je prišao je bila ogroman uspjeh. Prvi korak je uvijek najteži – ali i najveći koji napravimo, zar ne?!
Dani, mjeseci pa čak i godine koje su uslijedile za SOS mamu Amiru, koja je u svoju porodicu prigrlila ovu divnu dječicu, značili su beskrajno mnogo strpljenja, predanosti, napornog rada – ali i onog najvažnijeg ljubavi, poljubaca i zagrljaja.
Danas, Dino i njegove sestre jedna su od razdraganije djece koju znam. Uživam kad ih sretnem i vidim osmijeh na njihovim licima – jer znamo koliko težak put su morali proći da bi danas bilo tako. Još jednom njih petero nam je potvrdilo kako niti jednu ranu ništa bolje niti brže ne zaliječi kao ljubav i zagrljaj!
Iako nas je prošla godina zbog pandemije natjerala da zagrljaje „sačuvamo“ za neko drugo, bolje i bezbrižnije vrijeme, ne smijemo zaboraviti koliko su oni važni.Čuvajte ih na sigurnom i kad dođe tenutak za njih – neka nadoknade sve propušteno vrijeme – baš kao što su zagrljaju SOS mame Amire nadomjestili toliko toga propuštenog u Dininom i životu njegovih sestara.
Lamija Turčilo/
