Oko apsorbuje sve što ga okružuje, cijela percepcija čovjeka 70% zavisi od pogleda. Faktički mi postajemo ono što posmatramo…
Postoje pogledi i pogledi. Neki nam nadu bude, stvaraju u nama pjesmu, tjeraju nas na ples. Vode nas kroz život nasmijane, pune energije, svjesne radosti postojanja. Volim nasmijane oči, oči koje se raduju, koje ne kriju svoje raspoloženje negdje dole u dubini, nego su nekako otvorene, pristupačne, uvijek spremne da upute blagi pogled koji osvaja, lomi srce i ubrzava puls.
I led se topi pod takvim pogledom. A gdje neće ljudsko srce. Teško je nakon tih očiju pogledati tamo gdje duša ne može da nađe smisao i ljepotu.
A postoje i ovi drugi pogledi. Teški, zavidni, sujetni, bahati u ugaslim zombi tijelima koji ne shvataju da je život prolazan, veoma prolazan. Prođe tako brzo da se onda kada je film već pri kraju, i kada treba da napuste kino salu u njima pojavi žal za svim onim što je prošlo. Ali tada je već kasno za bilo šta da promijene u onom filmu koji je počeo datumom rođenja.
Kažu da su dva datuma najbitnija u čovjekovom životu. Prvi je datuma kada se rodio, a drugi kada shvati zbog čega se rodio. Kad prepozna svoju životnu misiju. Zombi digitalna generacija sa spondilozom kičme i minus dioptrijom, pogled sa početka priče je izgubila ili ga nije ni imala. Njihove zastave već su na pola koplja i tu ljubav ne stanuje.
Tvoje oči kao ljetnja kiša padaju po meni. Tvoje oči vrlo dobro znam…
