“Nemoj motikom niz sredinu vrste, siječeš krompir, imaćeš kalje za pola mahale, izdaleka i naokolo, nježno, drži motiku na ruci!”
Dijete poluglasno ponavlja maminu rečenicu približavajući je originalu koji je skrojen tačno prije dvije godine na ovoj njivi tihog jesenjeg popodneva.
Mati pritisnuta tišinom svojih strepnji grabila je vrhu njive – pa ponovo. Curica u svom nevinom svijetu i jeftinom sikustvu bezvoljno kupila krompir u pozajmljene sandučiće; likujući pobjedom kada pronađe nasječen krompir i pokaže ga majci – polahko, nježno, biće kalje za cijelu mahalu. Dijete je tješila, a sebe ubijala – neka, dobro je rodio, kao nikad, dabogda nahajr. Dijete k’o dijete, ništa razumjelo nije. Možda je i bolje. Cijela purpurna jesen bila je njena i nije isjeckana maminim usputnim pridikama.
Majka umrije. Olahko. Nedorečena. Možda malo i pregrubo i izdajnički. Da li se dovoljno borila, da li je upotrijebila svu majčinsku mudrost. Da li je, da li je …? Nanizalo dijete hiljade pitanja bez ijednog dobrog odgovora, i još bi bilo tog nadahnutog razgovora i sa sobom i sa njom, ali osjeti da se pohaile nažuljila sjedeći na držalici motike koju je popriječila s brazde na brazdu. Kako vječnost zna biti kratka, a trenutak dug kao prosinačka noć u društvu sa zuboboljom. Previše je životne mudrosti stalo u pregršt djetinjeg bitisanja.
Nevoljno prekide najdražu priču sa sobom i sa majkom, nije lijepo da se znoj osuši na insanu – u tišini je lebdjela opomena. Sve je razumjela. Ustala, motiku preko ramena, posudu sa kilu-dvije krompira pod pazuho i kući. Nedovršena priča kapala je na podobro nasječene krompire. Srebrenaste suze i neujednačeni jecaji isklesaše obećanje – navratiću opet, da mi pričaš o sebi, da mi pričaš o meni.
Seid Zimić
