Vrisak! Galaksija neće da čuje, a susjed krcato prazan kotrlja se putevima nedefinisanim vođen ehom bezličnih prolaznika. Ajla uporno vrišti, ne posustaje, novu stranicu iscrtala crticama imaginarnih života i bez porote donosi presudu „Vi ste moja nada u bolje sutra.“.
Vješto zastajkuje na stajalištima NN putnika, te neusiljenom anketom traži odgovore na svoja pitanja o njihovima životima. Zaviruje u uskotračne ideje bezidejne gomile bez namjere da se poistovijeti. Emocije su kao i ogledalo, ponekad daju iskivljenu sliku. Pobuna je originalna i mora da živi, a sljedbenici imaju pravo na popravni, jer „Izdvojio si se iz mase i posvetio sebi!“.
Ajla je identifikovala sebe u vremenu i prostoru. Daje sebi za pravo da proglasi žuti meteoalaram. Mladalačka pobuna je pečatirana pacifizmom u svim njegovim nijansama. Lutke žive od predstave do predstave u svojoj koži tuđi život. Samolaž je opaka bolest. Lakonski zaključuje:“Planeti ste potrebni takvi kakvi jeste.“
Ajla ima dvije mogućnosti – da ostane vječno dijete ili da brzo živi. Obje varijante imaju svoje posebnosti. Ova prva je čistija i originalnija, a druga ukalupi život bezukusno i maćehinski strogo i do njega teško dopre i najiskreniji vrisak. Teško je preoblikovati dušu koja je na temeljima uspomena. Priznajem, volim trezvene buntovnike, iako nisam osnovac.
Seid Zimić
