“Plug i mač su produžetak ruku, mikroskop je produžetak očiju, a knjiga je više od toga, ona je produžetak pamćenja i shvatanja,“ … posluži našem komšiji da na 374 stranice knjige “Ispiranje duše“ priča i ispriča naše, vaše i njihove živote, grdobu od životā, zatečenih i zatočenih u Žepču devedesetih godina.
Edhem Edo Isić, kako rekoše: “Odlučio se da piše, ne zato što se to od njega očekivalo, to najmanje, nego zato što je o žepčanskoj ratnoj agoniji imao šta reći i napisati, što je bio svjedokom tog tragičnog komada žepčanskog vremena.“.
Kroz poglavlja knjige: Ulaznica u Žepče, Duša i njeno ispiranje, Ostani đe jesi, Moć sudbine, Dostojanstvo i njegovo gaženje, Sloboda, Dobri ljudi u teškom vaktu, te Životna lekcija – sazida vjetrenjaču s kojom se bori, a vjeruje u svoju pobjedu – preskupo ju je platio. Divio se više svojim izbrušenim klišeima nego zakašnjelim rezolucijama: za krivce bez krivice život je višak života, jer je svaki novi dan bio stariji od smrti, od svega što sam imao ostalo je samo vrijeme…
U svom vremenu naslonjen na historiju nježno pozdravlja nabujalu Bosnu i razigranu lokomotivu što odjuriše niz Dobrinjsko polje po tajnom zadatku ka čudnome cilju, a on, uz davno ugašenu cigaretu, isplete rečenicu: „Život se, uglavnom, svodi na sporo vegetiranje na okrajcima bivšeg žepčanskog duha i sa fatalističkim mirenjem sa nemogućim koje je pretvoreno u moguće.
Ta istina nije samo žepčanski fenomen, niti jedinstven „slučaj“, ali je činjenica da je u njemu stanje, koliko god izgleda iznutra, još uvijek rovito i neracionalno, ali i socijalno pocijepano, podijeljeno i razdrto na front onih koji su žrtve i onih koji su svoje sugrađane pretvorili u žrtve.“
Seid Zimić
