Biće da je bilo poznodecembarsko predvečerje ’92. kada smo efendija Mehmed i ja krenuli uz Bjelila. Ja kući, a on nekud na sjever, tačnije, gdje mu glava – tu mu i konak.
Nije nas umorila uzbrdica od tridesetak stepeni, ni nastavak jučerašnje gladi koliko strepnja od iznenadnog granatiranja, jer je jutrošnja kanonada napravila pravi metež. Bezvoljno prozborimo koju polumudru i odlutamo u svoje svjetove pazeći da što manje pokvasimo noge u blatu koje je napravio otopljeni snijeg.
Iako se počeo bešumno spuštati mrak, na putu ugledasmo poveliki nered. Kamenje i grane od obližnjeg hrasta na sve strane, remek-djelo jutrošnjeg granatiranja – uzduž i poprijeko. Izazov i za insana i za hajvana. Da kod efendije zaradim pohvalu, udružismo se moj šidetluk i ja, pa počnem sklanjati sa puta i kamenje i povelike grane slažući ih na donju stranu da ne smetaju ni ljudima, ni zvjerinju. Efendija Hajrić mudro šuti i osjećam da mi priprema neku „zvrčku“. Pazi sad! Onako mladolik zgrabi poveću cjepanicu i uravnoteži je na zidu s gornje strane puta. Malo jači vjetar bi je opet oborio. Efendija dobro osluhnu moje nepostavljeno pitanje i nastavljajući prema sjeveru započe: „Možda si ti i zaradio sevap, ali treba još neko, zato sam onako ostavio cjepanicu i volio bih da se hoće opet skotrljati na put.“
Nema efendi-Mehmeda – ode sa svojim sevapom, a i mene život rijetko odvede na mjesto gdje sam naučio lijepu lekciju. Imam sjetnu uspomenu. Dovoljno, sasvim dovoljno.
Seid Zimić
