Priča o profesoru i fudbalskoj legendi rađala se dugo, sad tužna sam. Preteklo me vrijeme.
U nedjelju 27. septembra 2020. godine jedan osmijeh je zauvijek Božijom voljom napustio ovaj svijet. Svoju čaršiju i ljude koje je neizmjerno volio. Da, napustio nas je osmijeh, jer takav mi se vraća u sjećanje dok zvone školska zvona, profesor Ibrahim Sirćo. Koračao je hodnikom polahko, uzdignute glave sa blagim smiješkom. Nije mi predavao. Ali je svaki put brižno posmatrao kada sam silazila niz stepenice i obraćao mi se tihim tonom:
“Polahko sine, pazi da ne padneš i ne ozlijediš se. Ako i zakasniš na čas, nije kažnjivo. Svako od nas dužan je da te razumije!”
Takve se riječi pamte do kraja života, jer ne čuješ ih često i od svakog. Kada sam maturirala, rekao mi je:
“Uspješno si prošla jedan životni period. Uvijek nasmijana i vesela. Od srca ti želim da sve druge izazove prebrodiš ovako kako ti samo znaš. I nikad ne žuri. Koračaj polahko, a sigurno.”
Predamnom je stajao uvijek samo divan čovjek. Tad nisam znala da ispred sebe gledam fudbalsku legendu. Nisam to prepoznala u njegovoj jednostavnosti, jer drugačije sam zamišljala uspješne sportiste i sve druge javne ličnosti. Zamišljala sam ih nedodirljivim.
Godinama poslije sasvim slučajno odslušala sam priču o porodici Sirćo, ocu Neziru i majci Zakiri koji su izrodili četiri sina: Rešada, Ibrahima, Nevzada i Mirsada. Kako u Visokom ne postojiš ako nemaš nadimak, ni oni nisu bili izuzetak. Zvali su ih Šado, Žilo, Čerko i Čvarak. Četiri legende visočkog sporta.
Mislim da nije zabilježeno, ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u svijetu, da jedna porodica iznjedri četvoricu uspješnih sportista.
Šado je bio fudbaler, Žilo fudbalski golman, Čerko rukometaš, Čvarak rukometni golman. Sve četvorica pored toga što su bili uspješni u sportu, jednako su bili uspješni poslovni i porodični ljudi.
Profesor Ibrahim Sirćo rođen je 30. novembra 1940. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Visokom. Fakultet za tjelesni odgoj u Sarajevu.
Drugačija su to bila vremena. Sport je bio ljubav, a škola obaveza. Niti sa jednog puta nisi smio skrenuti. Budno oko očevo i majčino sve je pratilo.
Kao i svaka mladost, i Ibrahimova je imala svoje nedoumice. Fudbal ili rukomet. Tako je karijeru golmana počeo u rukometu u visočkoj Mladosti, a nastavio je u fudbalu visočke Bosne te kakanjskog Rudara.
Godine 1963. odlazi u Fudbalski klub Sarajevo. U šampionskoj sezoni 1966/1967. bio je nezamjenjiv na golu u Sarajevu i dao doprinos u osvajanju prve šampionske titule. Odbranio je 118 utakmica u Bordo timu.
Od 1972. godine radio je kao profesor Tjelesnog odgoja u Gimnaziji, poslije i u Mješovitoj srednjoj školi Hazim Šabanović. Bio je izvanredan profesor. Učenici su ga voljeli. Voljeli smo ga i mi kojima nije predavao. Prema svakom je imao poseban pristup. Bio je kao treći roditelj. Uvijek spreman da sasluša sve probleme jedne mlade duše i pomogne korisnim savjetom.
Volio je svoju suprugu Muruvetu, sina Nedžada i kćerku Nadžiju. Najviše ljubavi poklonio je svojim unucima: Amaru, Kerimu, Eminu i Kenanu. Jednu tugu, najveću što može jedan roditelj, nosio je u srcu tiho. Sad su zajedno.
Otišao je jedan osmijeh. Iskren i drag. Otišao je legendarni fudbalski golman Bosne i Sarajeva. Otišao je profesor i čovjek Ibrahim Sirćo.
Sadžida Dedić
