Malena moja, kotrlja se ovo neobično vrijeme. Dugo ti i ja nismo prosule smijeh pertačkim sokakom. Uporno tvrdim da krasi nas mladost vječna, ali koraci me odaju. Prve smo snove odsanjali u istoj mahali, u kolijevkama ljubavi. Pamtim miris i boju predvečerja svih godišnjih doba.
Ne sjećam se naručja tvoje majke Rabije niti tepanja njena, a bilo ih je, možda samo zato jer nikad nisi bila ljubomorna pa su mi te slike života prošle nezapamćene.
Malena moja, koračam tvojim životnim stazama. Zvijezde trepere u tišini.
Evo uzimam šaku sunca, prosipam ga da probudim usnulo vrijeme kada je ostavljala tragove ko putokaze Suvada Mameledžija, kćerka Šeće, radnika, i Rabije, domaćice. Odgojena u poštenoj radničkoj porodici u kojoj su se uvijek znale prave ljudske vrijednosti. Poštuj druge i pomozi kome je potrebna pomoć, sjetovala je rahmetli majka.
Još kao djevojčica počela se baviti sportom. Rukomet je njena velika ljubav kom je posvetila cijeli svoj život, a sve je počelo 11. aprila 1975. godine kada je zvanično nastupila za Ženski rukometni klub “Bosna” za koji je igrala punih trideset godina. Slavili smo sve njihove pobjede i bili beskrajno tužni kad Malene izgube.
Kada je prestala s aktivnim igranjem, postala je trenerica. Šesnaestgodina bila je na čelu visočke“Bosne”. Borila se za svaki trening, za svaku utakmicu. Brinula za svaku djevojku u timu. Takva je bila i kao radnica u “Vitexu”. Borac za pravdu. Takvi baš i nisu uvijek dobro došli u ovom društvu. Ona svoj pravac nikad nije mijenjala.
Ni tri operacije kičme nisu je spriječile da se nastavi baviti sportom. U sportu za osobe s invaliditetom osvojila je niz priznanja.
Prva je žena dama koja je 1982. godine proglašena za najbolju sportistkinju Visokog. Tu titulu je ponijela i narednih godina. U kategoriji sportista s invaliditetom proglašavana je sedam puta za najbolju, a bavila se kuglanjem, atletikom, streljaštvom i boćanjem.
Na nivou ZDK, u sportu s invaliditetom Suda je proglašavana pet puta za sportistkinju godine, posebno kad je u pitanju oblast atletike.
Nosilac je Povelje grada Visoko kao zaslužni sportista.
Ostat će mnogo nezapisanog, ali ono što ja znam je vrednije od bilo koje medalje. Nikad se nije uzvijezdila, a bila je zvijezda svog vremena. I danas je. Neprevaziđena.
Malena moja, tvoju ljubav i pažnju uživale su ne samo tvoje sestre Zlata, Semka i Tima i brat Kemal, nego svi tvoji prijatelji, komšije, rodbina.
Koliku si samo radost priuštila djeci iz komšiluka kada si organizovala takmičenje u svojoj bašti. Okitila ih medaljama i peharima. Slikala ih nasmijane.
Ja vjerujem, malena moja, da smo vjesnice proljeća rođene u decembru: ti 10-og, ja 12-og. Ti četiri godine prije mene.
Sad igraš neku drugu utakmicu. Tešku. Životnu. Kad pobijediš, opet ćemo mi smijehom niz pertački sokak.
Sadžida Dedić
