Mnoga su predvečerja protkana tišinom protekla visočkim sokacima. Da samo pričati znaju, oživjela bi sjenke heroine, žene što je šapatom koračala kroz život i ostavila u amanet putokaz za sva buduća jutra.
Jedno ime čaršija pamti –Fahra Ihtijarević, lijepa i čestita kćerka Ademage i Esmahanume Frtuna, udala se za Fadila Ihtijarevića. Fadil, aščija po zanimanju, kupio je piljaru od Sadika Novokmeta u Čaršijskoj ulici, gdje se i danas nalazi ćevabdžinica Ihtijarevića, otvorio aščinicu. Fahra je bila domaćica i tek ponekad kod velikih gužvi pritjecala bi u pomoć.
Izrodili su četvoro čestite djece: Kemala, Kemailu, Amiru i Amira. Nizali su se dani u radu. Svijali su gnijezdo. Živjeli skromno i u onom skrivenom od očiju ašku.
Tuge uvijek dolaze iznenada. Fadilaga se razboli…
Godine 1964, krajem jula, prosuše se biseri i grozdovi suza. Zatečena na vjetrometini, stajala je uspravno, grleći evlad dušom svom. Zapamtiše oni očevo lice i majčin gordi hod.
Nije se Fahra pouzdala na ruke milosrdnice, niti je posustala pred zatvorenim vratima “dušebrižnika“ i rodbine. Završila je kuharski zanat i nastavila raditi u aščinici svog rahmetli muža. Vremenom je postala nadaleko poznata po svojoj čestitosti, kvaliteti rada i ljubaznosti.
Svi su rado odlazili na ćevape kod Fahre. Mala bosanska ćevabdžinica odisala je ljubavlju. Svraćali su prolaznici, putnici namjernici… Fahra je cijeli svoj život provela u radu, što je svakako nastojala prenijeti i na svoju djecu, osobito najmlađeg Amira. I uspjela je…
Sve osobine dobre duše krasila je plemenitost. Doticale su je ljudske sudbine. Slabo imućnim je darivala obroke u tišini, uvijek govoreći svojoj djeci:
“Pružite ruku slabim i nemoćnim. Dragi Bog sve vidi i zna i svako dobro djelo nagradit’ će višestruko. Čuvajte obraz. Ljudi pamte…“
Do posljednjeg trenutka mislila je više na druge nego na sebe. Uživala je ljubav svoje djece, osobito najmlađeg sina Amira i njegove supruge Jasmine.
Uzvišeni Gospodar počastio je Umrom u Meku.
Kako je vremenom koračala srcem, sve tuge i radosti svojih najmilijih proživljavala je teško, posebno je pogodila pogibija zeta Mustafe Čabaravdića, muža od mlađe kćerke Amire.
Njegov mladi život prekinuo je geler od granate 1995. godine. Oživjele su tad slike iz mladosti sjetom pokrivene. Mustafino nur lice šehida vidjet će na samrtničkoj postelji. To samo od Allaha odabrani mogu.
Bolest je spriječila da obavi hadždž.
Dok su na postelji promicali posljednji dani. Oči se nisu mogle nagledati evlada.
“Majka, obavit ću ti hadždž. Ne brini.“ – rekao je Amir.
Okrenula se prema njemu i sa blagim osmijehom odgovorila tiho:
“Nemoj sine, podijeli siromašnima.“
Tim riječima osvijetlila je još jednom cijeli svoj život. Nauk je to da na zapisanim nam raskršćima ostanemo na pravom putu. Na putu vjere u dragoga Boga i potrebe za dobročinstvima.
Fahra Ihtijarević na ahiret je preselila 16.decembra 2001. godine.
Danas bi Fahra bila ponosna na svoje potomke, posebno na Farisa i Mehmeda.
Ćevabdžinica Ihtijarević, sada proširena i modernizovana, jednako privlači kako Visočane tako i putnike iz cijelog svijeta. Tome uveliko doprinosi mladalački duh Farisa, dok Mehmed oživljava tradiciju bosanske kuhinje mirisnim kolačima i domaćim jelima.
Svjetla plemenitosti nisu se ugasila.
Sadžida Dedić
