Posmatrala sam je dugo. Umjetničku sliku Sabahudina Dine Limo na kojoj je ovjekovječena zgrada Vijećnice. Vratila me je u djetinjstvo kada sam sa nestrpljenjem iščekivala svog rahmetli oca Huseina da se vrati sa seminara u Sarajevu. Jednom nije imao vremena obilaziti dućane, pa mi je donio razglednicu. Na njoj je bila veličanstvena zgrada. Vijećnica.
Bila sam dijete. Imala sam svoje snove i svoj svijet protkan maštom. Vjerovala sam da je zgrada napravljena od zlata i da se u njoj čuva ogromno blago. Vjerovala sam da u njoj živi čovjek koji ga čuva.
Jednom, ako naiđu teška vremena, on će otvoriti tajna vrata i dijeliti blago ravnomjerno, da možemo preživjeti. Mi ćemo se truditi da opravdamo povjerenje i poslije izvjesnog vremena marljivim radom opet ćemo biti bogati.
Biti bogat za mene je značilo imati dovoljno novca da babo plati struju, vodu i da imamo ručak, bojice za crtanje i slikovnicu.
U Vijećnici je zaista bilo pohranjeno blago, ali ne ono koje sam ja zamišljala, već duhovno blago. Stoljetni rukopisi. Rijetki primjerci. Dovoljno da pomiluješ.
Na stotine studenata, diplomanata, magistranata, doktoranata sate i sate provodili su u tom hramu duhovnog bogatstva, izučavajući različite oblasti.
Noć između 25. i 26. augusta 1992. godine bila je kobna. Vijećnicu je zapalio agresor na Bosnu i Hercegovinu. Gorjelo je blago.
Plakala sam.
Često se prisjetim svog prvog odlaska u Biblioteku. Rahmetli babo je za mene dizao knjige. Insistirala sam da i ja jednom odem i potpišem se na karticu.
Kad sam ušla u prostoriju, predamnom se ukazalo more knjiga. Oči su mi stale. Jedva da sam stigla pozdraviti prisutne bibliotekare. Jedan pogled sa smiješkom ostao mi je u pamćenju do danas. Bio je to Sulejmen Suljo Muzaferija.
– Kad odrasteš, radit ćeš ovdje – rekao mi je.
Beskrajno sretna ponijela sam tu misao kao san kroz život… Ponijelo me. Čitala sam mnogo. Pored lektire preporučivao mi je druga štiva. Velik je bio doprinos Sulejmena Muzaferije u razvoju bibliotekarstva u Visokom i u okolnim mjestima.
Sulejmen Muzaferija, sin Muhameda i Sidike, rođen je 25. februara 1935. godine. Po završetku osnovne i srednje škole radio je u Opštini dok je studirao Bibliotekarstvo. Kad je diplomirao, postavljen je za rukovodioca i bibliotekara. Cijeli svoj život posvetio je knjizi. Od saradnika je zahtijevao posvećenost, jer je i sam takav bio. Detaljan i precizan. Bio je oženjen. Svoje djece nije imao. Svu svoju ljubav poklonio je djeci od brata Zaima i sestara. Kupovao im poklone. Vodio ih u kino. Bio je neizmjerno duhovit.
Iako je bolovao od teškog oblika reume, njegov život je bio dinamičan. Nikad se nije predavao. Nakon kraće bolesti na ahiret je preselio 8. augusta 1994. godine.
Otišao je veliki čovjek.
Svaka moja posjeta Biblioteci budila je u meni neopisivu radost. Taj čarobni miris knjige koji vas povede u svijet nestvarnog, stazama historije, u svijet ljubavi i mržnje. Tu sam se osjećala kao kod svoje kuće. Jedan običaj koji ću njegovati do kraja života je obavezno pred spavanje pročitati par stranica knjige.
U Biblioteci su me dočekivala topla naručja Jasne Drugović, koju pamtim još iz djetinjstva kao toplu i dragu osobu. Imala je razumijevanja za sve moje potrebe, pored nje tu su Nadžida Kurspahić, Amira Muzaferija, Melisa Skopljak, Amila Tekešinović, Lidija Klepo, Dragana Numanović, Jasna Skopljak, Senija Kovač, Šemsa Hodžić. Sad je tu i Ajša Šahinović, koja mi je ukazala čast da budem gost na promociji romana “Zašto sam volio maslačke” Bibe Vuković.
Vrata tog hrama duhovnosti otvarala je moja draga Milojka Lončar. I neka mi oproste, ali ja se nikada nisam osjećala samo kao čitalac, osjećala sam se kao dio njihovog tima.
Sadžida Dedić
