OK, da se i ja malo pravim Englez. Pogledaj fotografiju, to je Čuturina stijena. Valjda se tako zove što se moraš dobro načuturiti da bi vidio provaliju od četiri-pet stotina metara i osjetio hladni vjetar što se neumorno pentra uz klisuru. Anomalija – iz hladnog u još hladnije. Nebitno. Čuturina stijena ima i svoju legendu ! Ako ne umrem dok pišem ovo štivo, pojasnit ću ti. Nećeš mi vjerovati, i ne moraš, nije mi važno tvoje mišljenje. Tvoje mišljenje je kruto i vojnički popeglano, podešeno na frekvenciju sa kojom bi i šišmiš imao problema.
Ne možeš mene folirati, maskirali ste i portret i dušu – kao priprema za pljačku stoljeća, a ono neki virus vas mobilizirao dimnim signalima da čitate poruke, a vi nemate pojma o žutom jeziku. “Obećana zemlja” postade nepismena. Priznajem, ti se uvijek izvučeš, igraš na blef. To mi se sviđa kod tebe, svaki serijal završiš sa tri tačke …
Ne pišeš – tvoj problem, moja radoznalost! Okupirali te predsjednički izbori. Nije ti lako, imaš u ponudi Loš i Zao, a onaj Dobar odustao od kandidature i kao siroče sa demokratijom tumara po preriji. Zavidim ti, u velikoj si prednosti, ja moram da biram trojicu. I u zemlji pradjedova će uskoro slobodni, demokratski i fer izbori. Bit će zanimljivo, ponuda kao katalog podnih keramičkih pločica. Bezdušna i besciljna. Još bih koju rečenicu o izborima u rodnom krajoliku, ali Ramazan je, mrzim grijeh s predumišljajem. Rado bih ovaj pasus završio sa tri tačke, no, ne znam blefirati uvjerljivo kao ti. Ne podnosim tvoj ironični smijeh.
Rijetko napišem koju rečenicu,izazovi se sveli na liniju manjeg otpora. Svako svakoga zna, a niko nikoga ne poznaje. Vrzino kolo u ritmu usporene “dvojke”. Ulicom šetaju sjenke i puše izuzetno loš duhan. Proizvod višedecenijske kolotečine. Amire, fališ mi! Treba mi tvoj esej o ničemu. Nije ovo sarkazam, ovo sam ja nijansu zapadnije od nukleusa. Ne zavidim ti na čvrstoj valuti i visokokamatnom kreditu, nije to neko remek-djelo. Ja imam pravilnu četverostranu piramidu i goste sa svih osam strana svijeta. Moj krajolik je obećana zemlja, a ti o svojoj dobro razmisli !
Ljudi su pričali, a ja pričam kako sam čuo – da je Čuturina stijena bila stanica odakle su sinovi svoje očeve bacali u provaliju. Regionalno pravilo je poremetio jedan regionalni izuzetak kada je sin svoga oca vratio kući, nije ga nošalantno bacio, jer je otkrio historijsku vrijednost u očevoj rečenici: “Ne moraš dalje, i ja sam svoga zaofitiljio odavde!” Znam da se smijuriš ovoj tragikomičnoj jednočinki, imaš pravo – jer si ti moj prijatelj na određeno vrijeme. (SEID ZIMIĆ)
