Ok. Da se i ja malo pravim Englez. Pogledaj fotografiju, to je Čuturina stijena. Valjda se tako zove što se moraš dobro načuturiti da bi vidio provaliju od četiri-pet stotina metara i osjetio hladni vjetar što se neumorno pentra uz klisuru. Anomalija – iz hladnog u još hladnije. Nebitno. Čuturina stijena ima i svoju legendu! Ako ne umrem dok pišem ovo štivo, pojasnit ću ti. Nećeš mi vjerovati, i ne moraš, nije mi važno tvoje mišljenje. Tvoje mišljenje je kruto i vojnički popeglano, podešeno na frekvenciju sa kojom bi i šišmiš imao problema.
Ne možeš mene folirati; maskirali ste i portret i dušu – kao priprema za pljačku stoljeća, a ono neki virus vas mobilizirao dimnim signalima da čitate poruke, a vi nemate pojma o žutom jeziku. „Obećana zemlja“ postade nepismena. Priznajem, ti se uvijek izvučeš, igraš na blef. To mi se sviđa kod tebe, svaki serijal završiš sa tri tačke…
