Mostar ima Stari most, na Drini je ćuprija, Most na Žepi sestru mlađu na Miljacki – Kozju ćupriju, a mi imamo Loznički most što iznenada i mudro spoji lijevu i desnu obalu, nestašne, razigrane i na mahove podivljale Gorušice. Epohalna zadužbina onih koji jesu za one koji će biti. Tako je presudilo vrijeme i ljudi sa idejom, koji hoće da traju, kao što će trajati Loznički most. Danas naš savremenik, a sutra nekih novih života, što će laički usporiti preko mosta tražeći pravi odgovor na drevnu tvrdnju: vakat gradi, vakat razgrađuje … Krajolik odiše zahvalnošću, emocije se cakle u očima. Još jedna pobjeda običnih ljudi je krunisana vijorli-zastavom, bosanskom, pričvršćenom za rub Lozničkog mosta kojem ostavljamo u amanet da pamti, služi i posluži bližnjem svom, a i putniku namjerniku. O ćuprijo, oduži se svojim trajanjem generaciji što dio duše, mašte i htijenja uzida u ljepotu tvog života ! U ime onih koji jesu sada i ovdje i onih koji će rođeni biti – veliko hvala lučonošama neumornim !
