U nedjelju smo dočekali i ispratili Aliđun. Veliki visočki teferič koji se uklopio u bajramovanje. Mjesec bio kao dukat žut. Poručio da će biti više sreće drugi put.
Prošle godine je bila rijeka ljudi, ali smo pokisli u večernjim satima. I mi i Enes Begović. Ove godine korona virus je odgodio sve za neko drugo, nadajmo se sretnije vrijeme. I Ilija i Alija krenuli put Njemačke. Ni Ilindana ni Alijindana. Za sve je kriva žena od sultana sa 21 milion YT pregleda. Šalili se ljudi na društvenim mrežama. Mada, velika radna akcija igrača i uprave NK Bosna u Luci nekadašnjem mjestu teferiča može se ubrojiti u alđunske aktivnosti.
U visočkom kraju Aliđun, u narodu poznatiji kao Alđun, se nekada proslavljao velikim narodnim okupljanjem u prirodi i pored rijeke Bosne. Alđun je vrijeme završetka ljetnih radova i prilika da se odmori i proteferiči. Proslavlja se sredina ljeta i dolazak kiša. Od Arnautovića do Visokog uz rijeku Bosnu. Malo bošča, malo deka, kafe i fildžana, rahat lokuma, kolača, lubenice, paradajza.
Nekadašnja druženja bila su ispunjena pjesmom, muzikom i kolom i predstavljali su pravu, istinsku radost, uživanje, ašikovanje i druženje, jednom riječju pravi narodni teferič, kakvih je danas veoma malo. Na drugi august, uvijek se govorilo: “Do podne Ilija, od podne Alija”.
Po predanju starih ljudi, do prije stotinu godina, Aliđun i Ilindan, Bošnjaci i hrišćani su proslavljali zajedno.
Narodne tradicije visočkog stanovništva prvi je zabiljažio Milenko Filipović. U studiji „Visočka nahija“ Filipović za Arnautoviće piše: „I sada je uvek o Ilindanu u ovom selu veliki „teferič“ muslimana iz okoline.“ „Kod muslimana – karakter opštih slava imaju veliki narodni teferiči, poput zborova kod pravoslavnih, naročito na Ilindan, kad se silan svet iskuplja na mestima gde se od starine skuplja.“
Filipović je zapisao predanje „… da je bosanski kralj dolazio svakog Ilindana iz Visokog na teferič u Arnautoviće“. Znatno prije osmanskog osvajanja Bosne svetkovinu su slavili Dobri Bošnjani zajedno sa svojim kraljem. Radi se o svetkovini koja je Osmanlijama nepoznata. Teferič za Alđun u Arnautovićima održavao se sve do šezdesetih godina 19. vijeka.
Aliđun ili Ilindan je, nakon Jurjeva-Đurđevdana, najpoštovanija svetkovina u Bosni i Hercegovini. Ovdašnji Bošnjaci su oduvijek poštovali Ilindan ili Aliđun. Sveti Ilija je hrišćanska zamjena za staroslavenskog (paganskog) Boga – gromovnika Peruna.
Vjeruje se da Sveti Ilija nije umro, već da se živ plamenim kočijama uznio na nebo pa se ta scena slika na prazničnim ilindanskim ikonama.
Interesantna je turska izvedenica naziva praznika – Aliđun. Vlastito ime Ali(ja) je muslimanska inačica za hrišćanskog Iliju, a riječ gün na turskom znači dan. Jednostavnim prevođenjem Ilindana u Aligun ili Aliđun muslimani nisu htjeli da prikriju njegovo porijeklo. To su potvrđivali izrekom: “Do podne Ilija, od podne Alija”, što je uticalo da u narodu živi sjećanje na proces širenja islama u Bosni i Hercegovini koje je obuhvatalo predislamsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, uključujući i mnoge njegove blagdane.
U posljednjih 40 godina, obilježavanje Aliđuna prelazi na glavne visočke ulice i spaja se sa Danima trgovine koje posjete hiljade ljudi iz Visokog i okoline.
Stariji Visočani od kako znaju za sebe u Visokom slave Aldjun. I nakon tog dana znaju reći da se ” hava” mijenja. Alđun za leđa, kaput na leđa.
Za Romkinje i Rome Aliđundan je također poseban.
Nekada je ovaj praznik i za njih bio dan pun veselja, bogate trpeze, muzike i dan kada se ostaje kući. Danas je drugačije. Puno se radi.
“Slavi se Aliđun, ali ne kao ranije. Uvijek je bilo da se rano ustane, da se okupi porodica i da se čitav dan obilaze komšije, familija i stariji…
Ko je bio u mogućnosti, klao je kurban i dijelio onima koji nisu imali. Zato se ovaj dan zove i romski Bajram. Sve je to za zdravlje djece i za sreću.
Čini se da nije bilo velike razlike između Đurđevdana (Herdelezi) i Aliđuna.
Oba praznika se obilježavaju igrom, veseljem, bogatom trpezom i klanjem kurbana. Ipak, nije baš sve isto. “Domaćin koji zakolje kurban, pola ostavi sebi, a pola podijeli onima koji nemaju. Za Đurđevdan je drugačije”…
Nekada se samo za Aliđun mogao vidjeti kuhani kukuruz u prodaji. Danas ga Mc Mujo Čilić i Ešo na raspolaganje stave mnogo ranije. Uvijek je bio ringišpil-lingišpir, veliki i mali. Vožnja autićima za mnoge je bila poseban događaj.
Okretanje na ringišpilu nekima nije baš ostalo u dragoj uspomeni nakon lubenice, kafe, slatka i pečenja.
Pedesetih godina su za Aliđun djeca uživala prskajući se vodom koja je tekla iz cijevi pored starog kožarskog mosta. Nije bilo auta, ali je bilo gumenih kola, pa bi se znalo otići na teferič u Kiseljak, pa svrnuti na manji teferič u Visoko, na kupalištu u Luci niže današnjeg Kazaferovog mosta.
Za Aliđun su se posebno spremale i djevojke. Presvlačenje po nekoliko puta. Dimije jednobojne, cvjetne. Bluze i džemperi, razni. Pletenice. Ukrasni češljevi.
Cvijet u kosi uzbran u visočkim baščama. Bilo je i minjaka.
Poslijepodne za Aliđun se znala dočekivati rodbina.
Filovane paprike. Salata. Mladi sir sa kajmakom. Vareni krompir. Meso sa ražnja. Rahvanija. Eglen. Smijeh. Smisao zdravog života. Danas definitivno izgubljen.
Do kasno u noć odjekivao je sa ringišpila glas spikera: Okrenite se. Naručite pjesmu.
Hanka pjevala Voljela sam, voljela.
Tozovac Aj nino, nino, nino
Šaban Utjehu, dajte mi utjehu.
I tako u krug.
Dosjetljivi visočki novinari sa radija Visoko su pozivali da se za Aliđun dođe u Prijeko u šljivike uz gledanje zrenja šljiva uživo. Kažu da se i ulaz naplaćivao. Alidjunski vašer bio je inspiracija visočkom režiseru Tariku Hodžiću da snimi film radnog naslova Dani grmljavine, kasnije preveden u Naš način.
Nekad se par cipela na aliđunskom vašeru mogao kupiti za frtalj pečenog mesa.
Provod i samo provod. Na stotine zarotiranih ovaca. Još salata i b-vitaminski napitak u narodu poznat kao točeno ili teretna. Samo za Aliđun mnogi su se pretvarali u parking majstore. Spadalo se s nogu ali se dobro zarađivalo. Travnjaci su znali stradati, ali koga je bilo briga za ekologiju.
Mnogi još sanjaju sretne dane svog djetinjstva i birvaktilske Aliđune kojih više nema. Nije ga bilo ni u nedjelju. A nije pala ni kiša, što je običaj. Nije ni grmilo, dakle biće lješnjaka. Nadamo se samo da će zakasniti duge kiše jesenje.
