Nekako iznebuha Hurema poklopi emanet da svoje vizije i luda sanjarenja nadogradi daleko na jugu, u kairskim školama što propuste zanesenjake kroz sito i rešeto – pa kome opanci, kome obojci. Hurem sklon avanturama, čije značenje ni on sam nije znao precizno definisati, odleprša sa zemlje bosanske na tuđi jug da spozna nepoznato, izvaga volju i moć, da ponudi svojih sedamnaest godina sijedim bradama – što malo govore, a puno kažu, što iskustvom opominju golobradu dječurliju. Eto, zašto sijeda brada prevagne dva tovara blaga.
Dani se pretočili u godine. Neumorni talasi iskušēnja otupiše svoju oštricu o hrsuz-naum pustolova. Nauka poodavno nabrekla. Počesto slučajni ili namjerni pogled zajapurene namlije okrzne prolaznika, a on, mudrošću natopljen, ni crne – ni bijele. Redovno je u društvu sijedih brada. Zanimljivo. Čudo neviđeno – starost uči od mladosti…
… znanje se učahuri. Malo govori, još manje kazuje. Teško podnosi tuđe žezli-sunce. Naivno se poče družiti sa svojim djetinjstvom. Hrsuz-momčina zanijemi pod teretom majčina tereta. San zalijeva znojem očeve nedovršene brazde. U dane i noći se uvukoše kremaluški marifetluci. Poklopi ga bolest. Čudna. Bezimena i rijetka. Iluzije plaćaju danak.
Najučevniji među učevnim prekrši zavjet iskustvom stečen te, ne stideći se svoje sijede brade, posadi Hurema na dohvat šapata i razastrije lekciju koju je čuvao za sebe:
– Dijete, pođi u zemlju bosansku! Dovrši nedovršeno djetinjstvo! Sanjaj neispričane priče! Previše je iskušenja za golobrado čeljade…
… znatiželja juri po zemlji bosanskoj. Spusti na Danički kamen svojih sedamnaest i tuđih desetak godina života da se upoznaju i suzli-smijehom popune prazninu koja je veća od kozjalučkog vidokruga. Život ponovo oživje!
Hurem ne ispriča priču. Umota je u stotinu i tri godine, popečati čarima svoje sijede brade i odnese je u kremaluško groblje da je ispriča ocu i majci. Davno im je obećao.
(prema kazivanjima iz okoline Foče) /szž/
