UPOZORENJE: Sadržaj OVOG teksta NIJE prikladan za MALOGRAĐANE (da ne bi šta, ne do bog, skontali il naučili), zatim za ne evoluirane moždane sklopove (da ne bi moždane vijuge preopteretili) i za one koji nikad knjigu nisu uzeli u ruku, a smatraju da su U TOKU jer čitaju i opskrbljuju se znanjem SAMO listajući GRACIJE, GLORIJE, KOZMIĆE (to bi bile sve prisutne ovdašnje ¨šmizle¨).
Adorno je prije četrdeset godina napisao ¨Žargon autentičnosti¨- djelo kojim secira, svojom kritikom, ideološku funkciju govora. Ova ¨vrsta¨ govora je karakteristika onih društava gdje LOKALCI nastoje doći do vladajućih pozicija koristeći oportunističko ¨MIJAUKANJE I UMILJAVANJE¨ upućeno onima što su na vlasti.
Theodor W. Adorno upozorava na to da je ¨sadržaj¨ fašizma, tj. njegov pre(O)živjeli duh itekako prisutan oko nas, a ko zna u kojoj mjeri i u nama, i u ljudima oko nas.
U današnjem svijetu, nemoguće je ne primjetiti kako mediji pridonose pasiviziranju aktiviteta sadržajnog znanja želeći mu staviti dizgine ŽARGONA što su uvijek prekratke za bilo kakvo skretanje s puta ograničenog nerazmišljanjem.
Autor karikira načine kojima se kulturna proizvodnja razvodnjava prelazeći u ideologiju; on kao da opisuje trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini.
Samo mi bi sada žargon autentičnosti zamijenili COPY- PASTE KULTUROM.
Sredstvima masovnog komuniciranja bačena je kost – oni je još uvijek, s apetitom glođu, dok okolo, zadovoljna masa gleda izbuljenih očiju (možda neispavanih, iako ne od grižnje savjesti).
Adorno primjećuje da je riječi previše i to na način da se njima prilikom govorenja potkresava i stav i mišljenje pa i razmišljanje, dolazi do oduzimanja biti preformulacijom značenja ili njegovom prilagodbom.
Dakle, PREUZIMA se duhovnost, materija, sadržaj od koje je satkana pojavnost nekog predmeta.
Razlikovat ću ovdje stvar(kakvu vidim) i predmet(kakva jest).
¨Žargon uništava osobenost dajući ju svom blebetanju¨ te se pomoću njega može ¨premostiti jaz(sakriti) neobrazovanosti¨, pa i ¨čitamo žargoniziranost što imitira glasove s radija koji su preuzeli žargon iz autentičnih spisa¨.
Autentičnost je prišivena žargonu zato što ¨autentičnost ne podrazumjeva niti objašnjava što je to o čemu se govori (predmet), nego je li onakav kakav mu je dodat privid koji joj je opreka -(stvar).¨
Tako će SVEPRISUTNA ŠMIZLA uočiti predmet koji bi rado imala. tj kopirala na sebe, da bi dala svojoj izgubljenoj suštini smisao, davno zagubljen.
I hajde ti sad pronađi AUTENTIČNOG ČOVJEKA koji se pri tom usuđuje autentično mislit!
Adorno je, kao nekada Diogen, tražio čovječnost- pomoću lupe, a što nađe- BOLEST koja se sad zove PASTE, i paste tako do iznemoglosti, do gole kože, ali avaj, i ta kože je sad izašla iz mašine masovne prodikcije zvane COPY- PASTE.
Koliko će trajati konsagvini brak Autentičnosti i Žargona? Koliko će se još izroditi njihovih potomaka zahvaćenih fagom? KAO što je već spomenuta praktična MULTI primjena COPY-PASTE.
Može li se iskonski sadržaj, kao atom svih pojavnosti, doista prekriti tek njegovim prividom?
Je li taj privid ono što je T.W. Adorno nazvao nepostojećom svakodnevicom čije je čedo virtualna stvarnost?
Hoće li ljudi budućnosti patiti samo od jedne vrste bolesti nazvane HORROR VACUI ?
¨…Što s bogaljem koji mrzi plesače?
Što s volom koji voli svoj jaram i smatra šumskog jelena i srndaća zabludjelim i potucačkim stvorenjima?
Što sa starom zmijom koja ne može svući svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima?
Što s onim koji pozvan na pir, kad se prejede i zamori, odlazi govoreći da su svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kršitelji zakona?¨-K. Gibran, ¨Prorok. Prorokov vrt¨, (Kršćanska sadašnjost, Zagreb-1990.)
Izgleda da je izlaz u REINTEGRIRANJU DOSTOJANSTVA- u BOGALJE, VOLOVE, ZMIJE i gladne proždrljivce.
Koliko može čovjek biti bez svog sadržaja, bez svoje usmjerene misli, pa makar i svemiru?
Nije nikad, ni kroz povijest , upitna bit npr.smrti. UMREŠ ILI KREPAŠ, ovisno od toga jesi li ljudsko biće ili tzv. životinja- i to je to. Tu ni sve OBMANE pomoći neće.
Upravo dotle nam seže iskustvo što nam ostavi u ostavštinu šutnju iz koje uvijek iznova naraste poneka spekulacija. Nekako se desi da iz tih razdoblja šutnje iznikne religija koja opet, nastojeći izreći ono neizrecivo, skrnavi PLODNU TIŠINU kosmosa.
Ludwig Wittgenstein primjećuje također da ¨ono što se uopće može reći, može se reći jasno; a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti¨.¨Tractatus logico-philosophicus¨(Veselin Masleša, Sarajevo-1987.)
Pitam se zašto, sve što jeste i što uopće možemo mislima obujmiti upravo dok jeste, nastojimo podrediti prividu svom u vrijeme dok nije ono kako jeste?
Socijalno preoblikovanje postojećeg privida, (onakvog kakvog nam ga plasiraju mediji) može odvesti u nesposobnost ikakvog poimanja stvarnosti od strane manipulirane individue kojoj opada snaga pozornosti tj.usredotočenja na misao vodilju- kroz život.
Izgubljeni kompas na olujnom moru, usred bezgranične slobode egzistiranja- ali ne onoga (onih) što se nalaze u virtualnij COPY PASTE barci. Njoj jednostavno nije mjesto u MORU TIŠINE.
Hoće li onda doći RAZ- OČARANJE onim što je vani, stavljeno preko sadržaja, ne da ga ugasi nego aktivira, ne da ga suspregne nego ističe- da napokon bude ¨Ono što je unutra, isto tako i vani¨. Goethe.
