Na poodavno zašiljenu olovku nanizane četiri godine uspona i padova, naukovanja i blefiranja. Naslagalo se znanja bitnog i manje bitnog, a i nebitnog – može zatrebati.
Odgojna posebnost kalila se na samokontroli, a kad bi ponekad samokontrola oslabila, čitav proces restartuje samo jedna usputna komanda – stidi se. Dobro je što mladalačka razuđenost bijaše u okvirima gradacijske tolerancije – predug je put od prvačića do maturanta.
Nije falilo smicalica, naročito u doba ranog sabaha, upakovanih u nostalgični uzdah – šta li ima novoga u Zvorniku. To lebdenje bi potrajalo da se ne udružiše ezan i svjež pogled curetka iz b-odjeljenja, te vratiše, po ko zna koji put, lutalicu na namaz, na sabah rani. Možda prerano, novo novcato maksuzli-odijelo uozbilji godine i nekako svirepo posla maturanta u budućnost. I to je škola;
Splahla je nostalgija zavičajna, ali nabubriše strahovi od izazova dāna koji slijede. Vrijeme dušu nema, neće usporiti, neće pričekati. Cakle se ideje, previše su laskave da bi bile vrijedne. Indeks i u svijet nauke – nije loše. Sa curetkom iz b-odjeljenja pred matičara – jok – mladost ima podug rok trajanja. Mogla bi vozačka dozvola – nije zahmetli – zlu ne trebalo. A pasoš i na daleke pute? Ne, dotuklo bi me pitanje – šta li ima novoga u Zvorniku.
Košmar. I mudriji bi ostali bez pravog odgovora. Da je babo živ, on bi već nešta zaišćilio. Mati neuko sliježe ramenima, strah je, može pogriješiti. Vrijeme je jacije, pustiću da ovi upitnici prenoće – tako su me učili.
Seid Zimić
