Sjećam se, prije dvadesetak godina u Medresi „Osman-ef. Redžović“ na Čajangradu jedan veliki odmor nije bio uobičajen, brzinska kahva i još brža cigareta u „špajzu“ pa trk na čas. Naime, ničim izazvana, ulema zaturi mudrovanje vezano za leksem (riječ) nabas. Čija je riječ, šta znači, otkud u našim krajevima? Kao u nekakvoj društvenoj igrici svi uzeli učešća – i lingvističari i nadrilingvističari. Te turska je riječ, te znači da je to basma (platno), te da to znači da je nešto lijepo i primamljivo. Školsko zvono bi prekinulo, već ozbiljnu, naučnu raspravu, ali profesor efendi-Džemal Salihspahić, direktor škole, dade znak, možda prvi put u karijeri, da možemo đuture zakasniti. Profesor Salih Trako, stručnjak za jezike istoka, sa puno takta i natenane ovako nekako dade pojašnjenje…
Najvjerovatnije, riječ nabas je termin iz oblasti muzike, u Tursku je došla sa Zapada, a u naše krajeve iz Turske. Orkestri koji su svirali na prigodnim svečanostima imali su u svom sastavu pored zurli i bubanj koji je bio kolovođa ritma i zbog dubokog tona imao je vrijednost „basa“. Pošto se muzika plaćala, bubnjar je navodio vodu na svoj mlin i pozivao da se koja novčanica nabaci i na bas. I tako nastade – nabas.
Produženi veliki odmor bio je od hajra, nešto se naučilo, jedino je neko trebao učiniti išaret učenicima da ne strahuju – nije vanredna sjednica nastavničkog vijeća. Neki ljudi vrlo vješto natjeraju savremenike da se pamte, očigledno da je Salih Trako bio takav.
Seid Zimić
