Trećeg septembra 1985. jedna zastava u Visokom je bila na pola koplja. Nije bila trobojka sa petokrakom nego zastava navijača FK „Partizan“. Taj navijač iz Visokog svima je poznat kao Hamo Sofić, pravog imena Abdulah. Od majke Subhije Sejde Limo. Otac mu je bio poznati bokser Partizana iz Sarajeva. Jakub Sofić, Jakica ga zvali. Bavio se vulkanizerskim poslom. Sarajlija.
Zašto je zastava bila na pola koplja? Tog dana je poginuo Dragan Mance u saobraćajnoj nezgodi. Super igrač osamdesetih u „crno belom“ dresu.
Hamo Sofić je rođen 18.8. 1957. a preminuo 26.6. 1999.
Sjećam se Hame u „Itisonima“, radnja iza Veme, a bila je i prije kod „Šestice“.
Završio je za trgovca ali je bolje „plivao“ u novinarstvu. Pisao za „Politiku“, „Oslobođenje“, poslije rata za „Avaz“. To su bile ozbiljne teme. Sam je smišljao šege, šale, pošalice i humor po kojem je bio prepoznatljiv.
Možda neki nisu znali da je pjesma „Anđela“ koju je 1984. godine otpjevao Davorin Popović sa Indexima, napisana u Visokom. Hamina je i posvećena njegovoj supruzi koja danas živi i radi na relaciji Visoko-Kiseljak. Hamo je bio dobar prijatelj sa pokojnim Davorinom. Obavezno poslušati na youtube. Zove se „Anđela“. Saznaćete još par sitnica o Hami. Suprugu Anđelu upoznao u Vemi, na trećem spratu, odjel muzičke kasete i ploče. Taj Velepromet ispisao je baš romantiče priče. Hamo i Anđela 17 godina ljubavi i pažnje. Ljubav zaiskrila 1982. godine.
Fotografija je sa Nezavisnog radija AB. Još dok se radio nalazio u stanu na četvrtom spratu zgrade preko puta ulaza u stadion. Godina ratna 1993. Mjesec novembar.
Dosta vremena provodio je sa bolesnom majkom Subhijom. Otac Jakica ih je pomagao iz Sarajeva.
Kažu da je najbolje imitirao glasove „Mome i Uzeira“, bio je voditelj, zabavljač, humorista. Jedno vrijeme je radio i na RTV Visoko. Nastupao je i sa rahmetli Omerom Pobrićem. Vodio novogodišnje programe, osmomartovske „hepeninge“…
Mnogo je volio domaću kafu. Mogao je piti po čitav dan. Anđeli u pjesmi traži baš malo slađu i malo jaču prije leta za Beograd.
Raja ga pamti kao prepoštenog momka koji se nije htio isticati i laktati kao neki visočki novinari iz tog doba.
Bolovao je neka tri mjeseca te 1999. godine. Bolest limfnih žlijezda ga je poslala na bolji svijet.
Maloj raji koja je odrastala uz njega bio je zaštitni znak.
„Nakon rata kad smo k'o djeca igrali lopte na Hadžijinoj vodi u ulici Pionirska (danas Džemaludina Čauševića), Hamo nam je uvijek simpatično dobacivao s prozora svoje kuće gdje je često boravio…
Padale bi s njegovog prozora opaske i komentari na našu igru da nam je svaki put bilo zadovoljstvo kerati loptu tu na sred sokaka jer čika Hamo je bio naša prava i jedina publika, navijač i sportski komentator.
Znali smo mi da je on novinar ali tad nismo kontali šta je to precizno osim da kad u novinama ispod teksta o klubu iz Visokog piše A.So. (znali bi da je to on pisao).
Sjećam se Hame k'o jučer kad bi prođi našim sokakom, onako krupan u teget plavom mantilu, sa rokovnikom ispod ruke…
Sjećam se i kad je preselio, mi djeca se okupili pred njegovom kućom…tužni smo bili.
Blago nama koji smo poznavali tog čovjeka, a blago i njemu kad mu i danas u lijepom ime spomenemo.
EL-FATIHA“- komentar je jednog malog iz susjedstva koji danas korača Haminim medijsko-voditeljskim stopama.
Nekadašnji direktor Veme Vlado Ilić pamti ga po šalama.
“ Jednom prilikom u ratu mi reče: “Najgore će mi biti ako budem morao kopati rov za sebe. Moraću iskopati dva kubika zemlje”.
Hame se kroz komentar prisjetio i Edin Muzaferija:“
Nek’ mu je vječni rahmet i lahka zemlja bosanska. Naš Hamo kad je prenosio rukometne utakmice imao je uzrečicu koja je glasila:“Golovi Antovic Zdene ljepši su i od Lepe Brene.“
Hamo nikad ne smije biti zaboravljen od Visočana. Pozitivac i dobra duša visočke čaršije. Počivaj u miru dobri čovječe!
