Kako vrijeme vješto ukrade neke ljude, a ja sa povelike vremenske distance žalim što nisam bio njihov savremenik. Jednu turbulentnu epohu u unikatnom krajoliku je obilježio Sulejman Hodžić, poznatiji kao Hodža Vrelac. Još jedna ljudska veličina prvi put je ugledala Sunce početkom prošloga vijeka na Godimilju.
Ibrahim (Zejnil) Hodžić je rođen 1916. godine u Godimilju /Rogatica/, a svoju misiju je okončao u Visokom 1991. godine. Osnovnu školu je završio na Borikama, a Šeriatsko-teološki fakultet 1941. godine u Sarajevu. Strahote Drugog svjetskog rata uopće nisu štedjele Ibrahima – ostao je sām, dječarac od dvadeset i pet godina i uspomenama sa kojima omrkne i osvane.
S velikom ljubavlju je pomagao oko zbrinjavanja muhadžira u Sarajevu, nagledao se svega i svačega, te je čak i zdravstveno oslabio. 1944. godine se preselio u Visoko gdje je radio i pisao o muslimanskim običajima, narodnom stvaralaštvu. Pisao je o duhovnim i egzaktnim naukama klasične islamske kulture. Njegovo „Četrnaesto stoljeće“ dokument krcat imenima i datumima razasutim od Živaljevića do Krivača. Osoben lirski izliv je zabilježio u „101 rubaiji“.
Medresa „Osman-ef. Redžović“ je štampala knjigu (II izdanje) Ibrahimovih odabranih vazova „O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa“ iz koje izdvajam „Kada čovjek ukroti vulkane, kad ukroti zemljotrese, i to će biti velika i dobra djela. Korisnost je jedino mjerilo valjanosti ljudskih djela. No, gdje šteta nadmašuje korist, tu je već jak i opravdan razlog zabrane takvoga djela…“ Ibrahim je ovo napisao prije 54 godine, a poruke aktuelne kao da je jučer analizirao sukob Istoka i Zapada posredstvom „atoma“. Moj zemljak je, ipak, moj savremenik.
/szž/
/priredila – Sedina Z./
